Kada danas promišljamo o svetim muževima, ili kako postati sveti muškarac, tada je dobro upamtiti riječi sv. Pavla koji napominje: »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12, 1–2). U ovim riječima postoji način i hod za muški rast u svetosti. Na prvom mjestu stoji »prikazanje vlastitog tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje«.

U današnjem društvu govor o žrtvenom prikazanju svoga vlastitog tijela kao svog duhovnog bogoslužja mnogima može biti čudno i neprihvatljivo. No, kad čovjek zastane i bolje promisli, tada uistinu spoznaje da po samoj stvorenosti tijelo, ne samo tijelo, cijelo naše biće, duh, duša i tijelo ima biti posvema posvećeno i sačuvano za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. To traži od nas da iznovice svakoga dana obnavljamo načelo: da dolično i nesmetano budem privržen Gospodinu… i da tako čitavo biće i svoju seksualnost stavim u službu drugima, ali u GOSPODINU, jer čitavo moje biće GOSPODINU pripada. Često zaboravljamo da se pitanje zdrave – na Božji način – zdrave tjelesnosti i usklađene seksualnosti odnosi na cjelokupan život u mladosti, u braku, u celibatu, kod osoba koje, ili stjecajem okolnosti ili po svom izboru, nisu ušle brak, i to na način kako ju je Bog izmislio, zamislio i kakvu Bog želi da ostvarimo. Jer naše tijelo, naše biće je Bog zamislio, stvarao i ostvario. Zato je za kršćanina jedno sigurno: tjelesnost i seksualnost pripada punini čovjekove naravi, kako je Bog zamislio, a ne kako je zamišlja čovjek, ljudi ili društvo jer nitko od inih doli samo Bog nije čovjeka stvorio. Susljedno težiti po pitanju tjelesnosti za onim što društvo propagira, a ne slijediti Božju zamisao, jednako je kao kada netko tumači što je neki pisac htio reći. Samo pisac zna što je htio reći te je vrlo preuzetno tvrditi što je pisac uistinu mislio jer piščeva zamisao uvijek ostaje samo u piščevu srcu, jer o ljudskom srcu spoznaju ima opet samo Bog. To ujedno znači ne suobličavati se ovome svijetu, već suobličiti se Bogu, jer od Njega jesmo, u Njemu jesmo i po Njemu jesmo. Svako suobličavanje koje ne želi biti suobličeno Tvorcu tako dovodi do stvarnosti u kojoj stvoren prestaje u sebi biti stvorenje, kao što i sin koji se odrekne svoga oca prestaje u sebi biti dijete, ali ne znači da je ocu prestao biti sin.

Naravno, sve se prodaje pod izlikom slobode, ali kršćanska je slobodna relativna, ali ne u smislu djelomična, nego suodnosna: da bismo je pravo vrednovali, trebamo je suodnositi s ljubavlju, i to dijakonalnom – služiteljskom ljubavlju prema bližnjima. Dodatno načelo za osvjetljenje kršćanske slobode je izgradnja Crkve. Sloboda je suodnosna s onim što je korisno, svrsishodno; dakako, nipošto u smislu pukog utilitarizma. Daljnje je pak dodatno načelo: treba paziti da se sloboda ne prevrati u novu neslobodu te čovjek postane rob onoga čemu se, pod izlikom slobode, predaje. Često, upravo u predanju svoga bića pukoj tjelesnosti postajemo neslobodni.

Nažalost, po mnogim ideologijama slobodnjaka, potreba za jelom i za seksualnim zadovoljenjem na istoj su razini. Tako su i u vrijeme sv. Pavla zastupali tadašnji cinici i stoici. Pavao odlučno zahvaća u spor i oštro razlikuje te dvije potrebe. Rekli bismo našim kategorijama: jedenje je samo jedna funkcija naše tjelesnosti, dok seksualno duboko angažira svu našu tjelesnost, štoviše – u smislu značenja grčke riječi σῶμα / soma u Pavla – cijelu našu osobu, pogotovo kršćanski vrednovanu. Jelo i trbuh razmjerno su suodnosni. No, nije tako sa suodnosom: bludnost – tijelo, budući da je naše tijelo suodnosno samo s Gospodinom, a nikako s nekim pohotnim trbuhom.

Prvo utemeljenje suodnosnosti između našega tijela i Gospodina jest naše buduće uskrsnuće. Ali već i sada – eto drugog razloga – tijela su vaša udovi Kristovi, kako to ističe sv. Pavao u 1 Kor 6, 15. Kada Pavao kaže tijela – somata, on dakako misli i na sama tijela, u njihovoj psihofizičnosti, ali i na cijelu čovjeku osobu. Po Pavlu, cijeli čovjek – duhom, dušom i tijelom – pripada Gospodinu, pa je stoga i određen, sav određen za buduće uskrsnuće (i opet – i duhom, dušom i tijelo).

Na kraju, da bismo pravo vrednovali svoje tijelo i seksualnost, ne suobličiti se svijetu i preobraziti svoje pameti po Bogu, pa tako i cjelokupnu našu tjelesnost, potrebno je shvatiti da je kršćanin i tijelom i dušom određen za Gospodina u budućem uskrsnuću. Ali ne samo to! Kršćanin već sada pripada Njemu, jer je krstom Njemu pritjelovljen i suobličen kao Njegov živi ud, te misteriozno pripada Njegovu Tijelu – Crkvi, jer je po sv. Pavlu: Tijelo vaše hram je Duha Svetoga! (1 Kor 6, 19b). Bludnik, dakle, nepovlašteno postupa sa svojim tijelom: izvlašćuje ga Kristu i nepovlašteno ga daje bludničenju. To potvrđuje Pavlova upotreba jakog izraza: Hoću li dakle uzeti – grč. airein… što bismo smjeli prevesti kao oteti. Bludnost je dakle otimačina, nezakonito izvlaštenje, ali i profanacija – obeščašćenje – što još jasnije izražava misao o tijelu kao hramu.

Zato – »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12, 1–2).

Mate Bašić
Fra Mate Bašić član je Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS.