U dokolici je mudrost zakonoznanca, i tko je od poslova slobodan postaje mudar. Kako će omudriti onaj tko upravlja plugom i komu je sva slava u šiljku ostana? (Sir 38, 24–25)
Kada netko na prvu ugleda ovaj citat iz Siraha, vjerojatno se pita: Čemu to? Izgleda pomalo čudno i nerazumljivo, ali u svojoj biti krije jednu veliku tajnu, osobito važnu za duhovnost, sport, vojsku i ljudsku snagu uopće te usredotočenost općenito. Ta se tajna krije u »ostanu«.
Sada sigurno slijedi pitanje: Što je to »ostan«?
Poslije njega bijaše Šamgar, sin Anatov. On je pobio šest stotina Filistejaca ostanom volujskim. Tako je i on spasio Izraela. (Suci 3, 31)
»Ova priča o Šamgaru ima jedva jednu strofu, ali upravo u tome malenom odlomku jedan jedini detalj nosi sadržaj iznimno velika značenja. Šamgar se u borbi s Filistejcima brani tek ostanom volujskim (»ostan« – dugačak štap obično s metalnim šiljkom na vrhu – u biblijska vremena upotrebljavan za podbadanje teglećih životinja kako bi ih se pokrenulo, odnosno usmjerilo). Ta je riječ ključ za shvaćanje tajne koju skriva ta epizoda« (Pelanowski 2014: 105).[1]
»Ostan, o kojem je riječ u odlomku o Šamgaru na hebrejskom se naziva malemad i znači: gredelj na plugu, ostan za tjeranje goveda vratilo, rudo, pa čak i borbeno iskustvo. Naravno, ta riječ ima i seksualnu konotaciju. Izražava ideju prodiranja, podraživanja i, što bi moglo začuditi: navike. Jednako tako, ovdje je vrlo sugestivan motiv upuštanja u bitku. Korijen je te riječi lamed: učiti, upuštati se, izazivati vježbati, naviknuti se, smekšati se, postati blaži, postati razuman. Upravo zahvaljujući borbi s vlastitom seksualnošću postaješ duhovno spremniji, snažniji u odlukama, usmjeren na ono što je duhovno, nadilaziš granice svoje prirode, uzdižeš se iznad vlastitih želja i težnji« (isto: 107).
»Odricanje od seksualnosti jest i prilika da se zadobije snaga za vođenje drugih. Sportaš se prije utakmice ili boksačkog meča suzdržava od spolnog čina jer ga on oslabljuje i iscrpljuje njegov organizam. Prije nego što je svoj narod poveo iz Egipta, Mojsije je doživio nemio događaj sa zmijom. Bog mu je naredio da štap o koji se opirao baci na zemlju. Štap se pretvorio u zmiju. Prestrašen, Mojsije sluša daljnju Božju naredbu da zmiju uhvati za rep. Važno je znati da zmija u sebi uvijek nosi simboliku falusa (grč. phallus) – muški ud, starodrevni predmet štovanja). Bacanje štapa predstavlja odricanje od požude; hvatanje – sposobnost ovladati sobom, svojom seksualnošću koja daje veliku snagu biti vođom. Samo onaj tko se nije dao ovladati požudom može biti moćan vođa drugima i na duhovnom putu. Seksualnost ima neizmjernu snagu. Sposobnost ovladati njome, a što ima izvor u poslušnosti Bogu koji takav dar daje nekim ljudima, čini čovjeka još snažnijim. Ipak, potrebna je svojevrsna bitka, određen sukob. Poslužit ću se metaforom: električni naboj može izazvati strujni udar ako neoprezno dotaknem mjesto strujnog toka, ali može biti i izvor energije žarulji koja daje svjetlost« (isto: 106–107).
Svaka se krepost kuje u ognju njoj suprotnih mana – ne može se odvažiti na čistu ljubav prema Bogu i ljudima onaj koji nije bio kušan. Pavao tako govori o trnu u tijelu, koji je, možda paradoksalno, istovremeno i obrana od grijeha nečistoće. Stoga se postavlja pitanje: Može li prihvaćanje seksualnosti biti obrana od grijeha požude? Koliko često imaš napasti bludnosti? Šest stotina u mjesecu, na tjedan, u tijeku dana?
Ovdje dolazimo do produbljenja želje, jer odricanje od seksualnosti nije niti amputacija, niti agresija, niti mržnja. Dapače, ono je priznanje neizmjerna bogatstva u onome čega se odričem. Takvo priznanje treba voditi svako odricanje i odricanje od sviju stvari. Kada, recimo, prihvaćaš svoju seksualnost i smatraš je jednim od najdragocjenijih darova ljudske prirode, požuda ima manje šanse zavesti te u ponor grijeha na tom području. Odričeš se seksualnosti ne jer je odbojna, loša ili što u tebi budi najgore, već upravo suprotno, jer je lijepa, dobra i sveta, te takav dar dobiva na smislu kada ga daruješ Bogu iz ljubavi prema njemu. Sada već i sam znaš da je Mojsije, prije nego što je svoj narod poveo iz Egipta, doživio nemio događaj sa zmijom. Bog mu je naredio da štap o koji se opirao baci na zemlju. Štap se pretvorio u zmiju. Prestrašen, Mojsije sluša Božju naredbu da zmiju uhvati za rep. Važno je znati da zmija uvijek u sebi nosi faličku simboliku (grč. phallus – muški ud, starodrevni predmet štovanja). Bacanje štapa predstavlja odricanje od požude (nehranjenje želje); hvatanje predstavlja sposobnost ovladati sobom (pustiti da želja dođe do vrhunca).
Danas postoji jedno geslo modernoga svijeta, a ono glasi: Ti ćeš uspjeti, vjeruj u sebe!!!
Tako piše Chesterton u Pravovjerju: »Svjetski ljudi ne shvaćaju čak ni sam svijet. Oni se u potpunosti oslanjaju na nekoliko ciničnih maksima koje nisu točne. Sjećam se kako sam jednom šetao s nekim uspješnim nakladnikom, te kako je on tom prilikom izrekao primjedbu koju sam često i ranije čuo. Doista, ona je gotovo geslo modernog svijeta. Ipak, čuo sam je i odviše puta, te sam iznenada shvatio da u njoj nema ničega. Nakladnik je o nekome rekao: „Taj čovjek će uspjeti. On vjeruje u sebe.“ Rekao sam mu: „Želite li da vam kažem gdje se nalaze ljudi koji najviše vjeruju u sebe? Jer mogu vam to reći. Poznajem ljude koji u sebe vjeruju veličanstvenije nego Napoleon ili Cezar. Znam gdje plamti zvijezda stajačica čvrstog uvjerenja i uspjeha. Mogu vas odvesti do prijestolja nadljudi. Ljudi koji zaista vjeruju u sebe su svi u ludnicama.« Bilo bi mnogo ispravnije kazati da čovjek sigurno neće uspjeti, jer vjeruje u sebe. Potpuno samopouzdanje nije samo grijeh; potpuno samopouzdanje je slabost. U potpunosti vjerovati u samoga sebe jest histerično i praznovjerno. Potpuno vjerovati u sebe isključuje drugoga. Po vjeri u sebe koja je zamka za biti bez Boga, čovjek postaje najslabiji. I onda kao slijepci hodamo prostranstvima svijeta i ne vidimo ništa oko sebe. U strahu smo i bez radosti, bez ljubavi i mira. A stalno nas bombardiraju poruke i gesla: Mi trebamo ljude koji vjeruju u sebe.
Ali to je poziv svijeta koji ne želi Boga, jer on želi biti Bog. I tako lukavo tom slabom čovjeku iskrivljuje maksime i nudi ugode kao lažne sigurnosti bez ljubavi, bez žrtve.
Pavao nas danas poziva: Ne budite zabrinuti ni za što. Pouzdajte se u Boga. U Bogu je snaga i moja radost. Ma Bog neka bude izvor moje vjere.
I tako pouzdanje u sebe, koje isključuje Boga, u biti je hula protiv Boga.
Znaju to lukavci, ali zna i mudrost.
Tako, na primjer, svi smo čuli onu latinsku:
Mens sana in corpore sano (zdrav duh u zdravom tijelu, ili — prema jednoj hrvatskoj pop pjesmi — u zdravom tijelu zdrav duh). To je latinska poslovica koja potječe iz pjesme rimskoga pjesnika Juvenala.
Danas se poslovica najčešće shvaća kao uputa za očuvanje zdravlja: ako tijelo bude zdravo, bit će zdrav i duh.
No izvorni Juvenalov stih iz njegovih Satira u cijelosti glasi:
Orandum est ut sit mens sana in corpore sano
Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu
To dokazuje da zdrav duh ne postaje po zdravom tijelu, već da ako radimo na zdravom tijelu treba moliti da u tom zdravom tijelu bude i zdrav duh jer zdravo tijelo ne znači da je time i duh zdrav. Isto potvrđuje i primjer Narcisa koji se zaljubio u vlastitu ljepotu viđenu u jezeru, što može biti slika tolikih koji u okruženju zrcala današnjih vježbališta, hrane svoga Narcisa izgrađujući vlastito tijelo i time više zdravlje duha gube, nego li zdravlje duha pronalaze.
Snaga čistoće je najveća snaga čovjeka. To je bio i smisao nekadašnje karantene u sportu, gdje je karantena bila period apstinencije od četrdeset dana – od čega dolazi i ime karantena (lat. quadraginta; tal. quarantina giorni – četrdeset dana) – unutar kojih se željela očuvati najsnažnija energija u čovjeku, ona seksualna, koja je ujedno i najpovezanija s onim duhovnim u čovjeku. Sam je biblijski lik zmije slika pohote, kojoj Žena gazi glavu i stoji na njoj te iz tog razloga Djevica Marija kao nova Žena i jest Bezgrešna. To je ona čudesna snaga koju je imao i Samson, dok mu god pohota nije prešla preko glave te ga tako oslabila, zarobila i porazila. To isto znade svijet i zato toliko bombardira čovjeka golotinjom i pohotom na sve načine jer time čovjeka oslabljuje, njegovu duhovnu snagu zatomljuje i njime na kraju kontrolira kako taj svijet hoće.
To je prvi recept za muškarce, najbolji za sportaše i vojnike, gdje tako muškarac i sportaš ili vojnik, postaje nadčovjek koji čuvajući tu energiju u sebi kanalizira istu u smjeru koji mu je potreban te samim time postiže bolje rezultate i sve više postaje jedan od najsnažnijih ljudi na svijetu.
Iskoristimo ovo znanje i postanimo oni koji gospodare nad sobom jer samo takvi uistinu gospodare čitavom svijetom. Jedino čistoća ima tu snagu kojom se čovjek pobožanstvenjuje, kojom vojnik postaje vojskovođa, sportaš pobjednik, a čovjek nadčovjek.
[1] Augustin PELANOWSKI. 2014. U potrazi za Božjim duhovnicima. Figulus: Koprivnica.
