Gledajući probleme u svijetu i Crkvi danas svatko od nas dolazi u napast da svede sve te probleme na isti uzrok. Za jedne bi to bio jedan uzrok, za druge pak neki drugi, no što ako je primarni uzrok gotovo svih današnjih problema kriza muževnosti i očinstva?

Današnji pogled na muževnost i očinstvo

Današnje se društvo bori na različitim frontama s različitim problemima, a donedavno mu je iz vida izmicao možda najvažniji boj, a to je duhovni boj za duše, osobito one muške. Naime, dok je do sredine 20. st. muškarac još uvelike bio glava i duhovni vođa obitelji, on to otada polako prestaje biti, što je u konačnici, polako ali sigurno, rezultiralo današnjom krizom muževnosti i očinstva. Toj su krizi svakako doprinijeli i mediji, kao i javno mnijenje, koji su modelirali sliku muškarca i tako je u posljednjih pola stoljeća u potpunosti iskrivili. Kada danas malo pogledamo 7. umjetnost, u njoj se najčešće nude dvije slike muškaraca, oni su ili feminizirani ili neodgovorni (ženskari, kriminalci, nasilnici, nesposobni za život) i tu najčešće nema sredine. Ako se u filmovima i nađe koji pristojno prikazan muškarac, ne treba puno da ga mediji i lijevo orijentirani poslušnici optuže da je primjerak toksične muževnosti, odnosno ‘tradicionalne ideologije muževnosti’. Vidi se iz aviona da upravo razne ideologije žele uništiti sliku tradicionalnog muškarca jer znaju da, kada udare na glavu obitelji, ubrzo se i sama obitelj raspada.

Pogledamo li Sveto pismo, lako uviđamo da je od njegovih prvih stranica sve upereno u glavu obitelji. Od Adama do danas mnoge su stvari tako ostale iste: posrne li otac obitelji iz jednog ili drugog razloga, velika je vjerojatnost da će posljedice njegova pada iskusiti i njegova djeca. Naime, kako djeca uče po modelu, tako ona manje ili više postaju svoji očevi i nasljeđuju određene njegove karakterne crte, sklonosti, pa i ovisnosti. Osoba koja bi im trebala postati uzor tako postaje uzrok njihove muke. Međutim, u novije vrijeme, očevi ne samo da nisu pozitivan uzor svojoj djeci, nego njih uopće ni nema ili nisu prisutni u svakodnevnom životu svoje djece, što opet ima dalekosežne posljedice, jer su za odgoj djeteta potrebna oba roditelja.

Prema istraživanjima, neprisutnost oca utječe na sve aspekte djetetova razvoja: emocionalno i tjelesno zdravlje, obrazovni uspjeh, a u konačnici i na ekonomski status. Djeca odrasla bez očeva pet puta češće počine samoubojstvo, devet puta češće napuštaju školu, devet puta češće završe u popravnom domu, deset puta češće uzimaju drogu, 14 puta češće počine silovanje, 20 puta češće trpe od poremećaja u ponašanju, 22 puta češće završe u zatvoru i 32 puta češće bježe od kuće. Neprisutnost oca ne odnosi se samo na djecu koja su izgubila oca, nego i na djecu koja su odrasla u obitelji, ali u kojoj otac iz nekog razloga nije bio uključen u odgoj i obrazovanje svoga djeteta, najčešće zbog toga što je svoj posao pretvorio u prioritet, a brigu o djeci u potpunosti povjerio majci. Posljednjih osam godina radio sam u nekoliko osnovnih i srednjih škola i mogao bih na prste nabrojiti očeve koji su mi došli na razgovor vezan uz njihovo dijete. Pretužno. Previše djece odrasta bez očeve prisutnosti u Hrvatskoj, a time i bez kvalitetnog uzora koji bi im omogućio formaciju i inicijaciju u muževnost te pokazao što je dobro, a što je loše za njih.

Kad govorimo o lošim stvarima, jedna od najgorih stvari s kojima se današnja djeca suočavaju jest zasigurno izloženost pornografiji. Prema statistici (vidi www.covenanteyes.com/pornstats), 12 % svih web stranica je pornografskog sadržaja, a kako većina dječaka ima neograničen pristup internetu, a time i takvim stranicama, to ima za posljedicu da devet od 10 dječaka konzumira pornografiju prije 18. godine, a prosječna dob prvog susreta s pornografijom najčešće bude 12 godina. Nažalost, iz svog osobnog iskustva u radu s djecom znam da je ta dob znatno niža.

No pornografija nije jedina stvar koja ima negativan utjecaj na dječake. Osim sve veće izloženosti internetu, javlja se i sve veća izloženost alkoholu, drogi, video igricama itd. Kada bismo dalje istraživali, zasigurno bismo dobili čitav raspon negativnih utjecaja koje bismo, kao u Markovu evanđelju, mogli okarakterizirati kao ‘legija mi je ime’ (Mk 5, 9). Ono što je u svemu tome zanimljivo jest činjenica da dječaci koji su pod takvim negativnim utjecajem zapravo nikad ne odrastu, nego ostaju vječiti dječaci zarobljeni u bludu, alkoholu, drogi, internetu i video igricama, dječaci kojima, nažalost, nitko nije pokazao ili nije znao pokazati bolje.

Što se tiče vječitih dječaka, vrlo je zanimljivo da je Hrvatska 2013. godine postala rekorder po broju odraslih između 25 i 34 godina starosti koji žive s roditeljima, a pretprošle je godine opet bila rekorder po udjelu mladih ljudi, mladića, između 16 i 29 godina koji žive s roditeljima, čak 93,1 %, debelo iznad prosjeka Europske unije koji je bio 68,2 %. Sociolozi tu pojavu, koja je zapravo sve češća, nazivaju hotelom ‘Mama’ ili sindromom Petra Pana. Da se razumijemo, nije problem ostati kod kuće. Štoviše, do prije 50 godina to je bilo sasvim normalno. Problem je kada nikada ne prerežeš pupčanu vrpcu s roditeljima i roditeljskim domom i ne postaneš svoj čovjek. Naime, mnoge su se nepotrebne rastave braka mogle izbjeći da su na vrijeme uspostavljeni zreli odnosi u obitelji i između obiteljî, a to je u mnogim slučajevima bila jedino moguće fizičkim i emocionalnim osamostaljenjem.

Tu se vraćamo na muškarčevo glavarstvo u obitelji koje se izgubilo iz mnogih domova, osobito kada govorimo o duhovnom vodstvu. Svjedoci smo činjenice da su u domovima, ali i u crkvama, žene duhovno aktivnije. One najčešće mole, obavljaju pobožnosti i hodočašća, idu na misu, dok muškarci ostaju kod kuće. Muškarac bi trebao biti duhovni vođa, svećenik u obitelji, no on to u mnogim slučajevima nije, što se, naravno, održava i na djecu. Mogu majke biti non-stop u crkvi, vući svoju djecu u nju, no djeca u njoj neće ostati i u nju dobrovoljno ići sve dok u njoj ne vide svoga oca. Djeca većinom slijede očev primjer. Prema jednom istraživanju, kada se otac prvi obrati i krene odlaziti u crkvu, u 93 % slučajeva i ostatak obitelji pođe za njim, a kada se majka prva obrati i krene odlaziti u crkvu, samo u 17 % slučajeva i muž i djeca krenu za njom. Žalosno je da mnogi muškarci toga nisu svjesni. Jedna od najvećih sotonskih prevara jest njihovo mišljenje da je pobožnost rezervirana samo za žene.

Upravo zbog takva mišljenja i takve situacije pokrenuti su unutar Crkve unazad nekoliko godina različiti projekti koji se bave novom emangelizacijom, odnosno novom evangelizacijom muškaraca, koja želi pokazati kako svetost nije nešto nedostižno ili nešto rezervirano za neku staru redovnicu iz 16. st. koja nikad nije izlazila iz svoga samostana i koja je imala redovita ukazanja našeg Gospodina. Takva evangelizacija želi pokazati da je svetost dana svima nama i da je svima nama dostupna, a muškarci bi trebali prvi čeznuti za njom, jer će se po njima posvetiti i čitavo društvo.

Obnovom tradicionalne muževnost, obnovit će se, kao posljedica, i tradicionalnu ženstvenost, jer jedno je vezano uz drugo. Naime, prava muževnost dovodi do začeća života, prava ženstvenost dovodi do rađanja života. Pravi muškarac štiti život, prava žena brine za taj život. Muško i žensko, očinstvo i majčinstvo. Jedno ne može bez drugoga i ima velik utjecaj na drugo, osobito muškarac na ženu. Sve to, naravno, ima posljedice i na Crkvu i na svećenstvo. Obnovom tradicionalne muževnosti obnovit će se i svećenstvo. Mi godinama govorimo o krizi zvanja, a zapravo se ovdje radi o očitoj krizi očinstva. Dolazi do premalo zvanja jer nedostaje mladića i muškaraca koji imaju poziv na duhovno očinstvo. Svećeništvo se također u novije vrijeme smatra nevažnim i soft zvanjem, dok i mali pogled u Bibliju jasno pokazuje da je suočavanje sa silama tame pravi duhovni boj, pravi rat. Da tome nije tako, zašto bi nam sv. Pavao rekao da obučemo svu opremu Božju? Da tome nije tako, zašto su se mnogi sveci, poput sv. oca Pija, hrvali sa samim Sotonom? Novom evangelizacijom muškaraca vratit će se u crkvu mnogi naši članovi obitelji i poželjeti živjeti svetim životom.

Što onda ovaj portal može ponuditi?

Ovaj portal upravo je jedan u nizu projekata kojem je cilj probuditi uspavalu muževnost i tako spriječiti mnoge posljedice u društvu koje su javile upravo zbog krize muževnosti. U tome neće nuditi nikakve čarobne formule, nego prezentirati secirane životopise svetaca, postojećih i budućih, poticati na svakodnevnu molitvu, sv. misu, redovitu ispovijed, duhovno praćenje, duhovne obnove, kampove i molitvene zajednice, osobito one muške, i mnoge druge inicijative. Autentičnim i kvalitetnim objavama te pozitivnim primjerima nastojat će, uz Božju pomoć, doći do što većeg broja muškaraca i podsjećati ih na rečenicu koju bi trebali urezati u svoje dlanove i svakodnevno provoditi u djelo: ‘Bdijete postojani u vjeri, muževni budite, čvrsti’ (1 Kor 16, 13).

Krunoslav Puškar
Krunoslav Puškar diplomirani je anglist i germanist te doktorand na doktorskom studiju iz lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ponosan je Prigorac koji živi i djeluje u rodnim Križevcima. 2016. godine uključuje se u pro-life aktivizam, a 2018. postaje regionalnim voditeljem inicijative '’40 dana za život'' i članom udruge ''Hrvatska za Život''. U slobodno se vrijeme bavi istraživanjem i pisanjem znanstvenih radova o kajkavštini i jeziku općenito, čitanjem, prevođenjem i izdavaštvom. Nakon obraćenja 2010. godine i dubokog iskustva živoga Boga, sve svoje talente i planove predaje u Božje ruke.