Oduvijek sam sanjao o sretnoj obitelji. Još kao dječak maštao bih često o svojoj budućoj supruzi, našoj djeci i toplome domu. Jedva sam čekao da zasnujem svoju obitelj, u kojoj će biti više radosti nego što je to bilo slučaj u većini obitelji oko mene. Danas znam da moja čežnja nije zapravo bila sretna obitelj, nego sveta obitelj, obitelj koja će biti ispunjena ljubavlju, mirom, radošću, a prije svega – Bogom.

Boga nisam upoznao sve do pred kraj mojih studentskih dana. Krenuvši na studentske vjeronauke don Damira Stojića u Zagrebu, počeo sam ulaziti u dubinu svoje vjere koju sam do tada smatrao pukim folklorom i tradicijom. Na tim me vjeronaucima najviše dotakla činjenica da je za Boga spolnost sveta i blagoslovljena i da je On za nju oduvijek imao plan – da bude namijenjena isključivo bračnim drugovima u nesebičnom darivanju. Za mene, koji sam u to vrijeme bio na samom dnu bludnosti i površnih, pretežito seksualnih veza, predbračna je čistoća bila otkriće, a teologija tijela put kojim mi je ići kako bih mogao vratiti svoje čisto srce, misli i pogled.

Borba za čistoću trajala je nekoliko godina i uopće nije bila laka, no nisam odustajao. Znao sam da izvan Boga neću naći sreću pa sam svu svoju energiju usmjerio u to da se oslobodim svih onih grijeha koji su me udaljavali od Njega. Vidjevši da je voda već došla do grla i da ne mogu više sjediti na dvije stolice, odlučio sam mjesec dana moliti krunicu kako bih po Marijinu zagovoru izmolio izlazak iz jedne nezdrave veze koja nikud nije vodila, a koja me je priječila da živim u željenoj čistoći. Bio je to mjesec svibanj i ujedno Marijin mjesec. Premda krunicu nisam znao moliti na pravi način, nisam se predavao. Ustrajao sam u njezinoj molitvi svakog dana i na zadnji dan dogodilo se upravo ono što sam i želio – prekid i početak jednoga novog poglavlja u mome životu.

Shvativši kako sam sada sâm i kako mi moja željena žena nije ni blizu, počeo sam nedugo zatim moliti da mi Gospodin konačno pošalje osobu s kojom ću provesti život i o kojoj sam čitavo vrijeme sanjao – moju suprugu. Zamolio sam Ga i da s mojeg puta makne svaku krivu osobu i da mi dovede onu pravu, koliko god trebalo da dođe. Naravno, moje srce je htjelo da Ona dođe što prije, no Gospodin je znao da ja za to još nisam spreman, koliko god ja možda mislio da jesam. Bilo je teško kretati ispočetka i opet potpuno sam, no vjerovao sam da ću svojom ustrajnom i predanom molitvom izmoliti svoju životnu suputnicu.

Sigurno sam bio smiješan Gospodinu jer vjerujem da nema molitve koju u to vrijeme nisam izmolio za svoju buduću suprugu. Čak sam i počeo postiti svake prve srijede u mjesecu o kruhu i vodi, no iz mjeseca u mjesec ništa se nije događalo. Shvatio sam kako nijedna molitva i nikakav post ne može promijeniti Božji tajming da mi pošalje moju družicu, ali da može promijeniti mene i moje srce. Tako je moja molitva sve manje glasila „Bože, pošalji mi ženu po mome srcu‟, a sve više „Bože, promijeni me po svome srcu.‟ Postajalo mi je sve jasnije kako Bog ima još mnogo toga za raditi na meni kako bi me pripremio za onu osobu za kojom sam čitavog života čeznuo.

U to mi je vrijeme za oko zapela „30-dnevna pobožnost sv. Josipu‟. Nikada prije nisam razmišljao o tome šutljivom svecu, no kako mi se nikud nije žurilo, odlučio sam mu se utjecati tijekom 30 dana na već poznatu nakanu. Malo je reći da me u tih 30 dana on u potpunosti oduševio svojom jednostavnošću, poniznošću, žrtvom i muževnošću pa sam odlučio produžiti tu 30-dnevnu molitvu – na još 11 mjeseci. Mislio sam si, budući da već čekam, da iskoristim to vrijeme utjecanjem najmoćnijem svecu ikad kako bih mu postao što sličnijim, kako bi me Gospodin po njegovu zagovoru mijenjao i izgrađivao. Svaki bih dan tako završio molitvom sv. Josipu i razmatranjem o njemu i nekako sam već znao da će on odigrati ključnu ulogu u mome životu i pronalasku supruge. Ušavši u dubinu i bogatstvo molitvi sv. Josipu, dobio sam vrlo skoro u svome srcu i ime i atribute svoje buduće supruge. Ne znam kako, ali jednostavno sam znao da će se osoba s kojom ću provesti život zvati Mateja i da će biti posebna. Osjetio sam te riječi neopisivo snažno. Kad sam sv. Josipa upitao kako ću je prepoznati, odgovor je bio: „Vidjet ćeš. Nećeš je moći promašiti.‟ Malo je reći da u tome trenutku nije bilo nikog sretnijeg od mene.

Kako se moja 365-dnevna pobožnost sv. Josipu bližila kraju, priželjkivao sam u svome srcu da će mi Gospodin upravo po završetku mojih molitava, a po Josipovu zagovoru, nekako otkriti moju Mateju, no nje nije bilo nigdje na vidiku. Međutim, u to vrijeme mi je Gospodin po razmatranju mojih molitava otkrio nešto drugo – činjenicu da je Isus bio nerođeno dijete koje je sv. Josip zaštitio i da na dnevnoj bazi umire tisuće i tisuće nerođene djece od Heroda ovoga svijeta u utrobama majki, a koje njihovi očevi nisu zaštitili. Naime, nikada prije nisam toliko razmišljao o pobačaju i nikada mi prije na pamet nije dolazila činjenica da je svaki nerođeni ljudski život svet i da je potrebno moliti za njega i zaštititi ga. To mi je potvrdio i slučaj moga prijatelja koji je uspio spriječiti pobačaj svoga nećaka uz Božju pomoć i pomoć inicijative „40 dana za život‟. Do tada sam mislio kako se pobačaj ne događa u mojoj maloj sredini, no Gospodin mi je otvorio oči i pokazao upravo suprotno.

Nedugo nakon toga slučaja, isti mi je prijatelj predložio kako bismo trebali pokrenuti inicijativu „40 dana za život‟ u našem gradu. Bio sam oduševljen time i odmah sam se složio s njim, no nisam očekivao da ću upravo ja, igrom slučaja, postati voditelj te inicijative. Providnost je to očito tako htjela jer sam na svom prvom regionalnom sastanku Inicijative završio ni manje ni više nego u Karlovcu u Nacionalnom svetištu sv. Josipa i to svega nekoliko dana prije završetka moje 365-dnevne molitvene pustolovine s istim svecem. U tom sam predivnom svetištu zahvalio sv. Josipu jer sam znao da je moja molitva uslišana i da je moja buduća supruga već negdje „na putu‟, no opet sam nekako osjećao kako mi je neće odmah poslati. Osjećao sam kako moram biti još malo strpljiv u vezi s tim, što mi, naravno, nikad nije bilo jača strana.

I tako je prošlo nekoliko godina, a moje supruge nigdje na vidiku. Ja služim posvuda, obilazim sve moguće duhovne obnove, pokrećem razne projekte, gotovo iskačem iz paštete u katoličkim krugovima, no nju nigdje ne susrećem. Međutim, zanimljivo je to da smo se svih tih godina kretali u istim krugovima, ali se nikako nismo mogli vidjeti. Čak i kad smo saznali jedno za drugo, nije nam bilo ni na kraju pameti da bismo upravo mi mogli jednog dana biti muž i žena. Čudesno je to kako nam dragi Bog otkriva bračnog druga upravo u ono vrijeme koje On želi, kada On smatra da smo mi za to najspremniji.

U našem se slučaju to počelo događati na dan vjenčanja naših zajedničkih prijatelja koji su se upoznali služeći u Inicijativi. Tog smo se dana, ona i ja, u isto vrijeme zatekli ispred crkve, po prvi put počeli razgovarati jedno s drugim, zajedno sjeli u crkvi, a kasnije i za istim stolom na svadbi. Smiješno je to kako mi je čitavo vrijeme pred nosom bila osoba koja nosi ime moje buduće žene i koja je u svakom pogledu posebna, a meni se ne pali alarm u glavi. Štoviše, još smiješnije je bilo to što ona od svog rođenja nosi bijeli pramen uz dugu tamnosmeđu kosu, što je čini najposebnijom osobom od svih, a ja – ništa. Siguran sam da bi se sv. Josip udario po čelu i nezadovoljno okretao glavom svaki put kada bismo se mi sreli, a ja ne bih niti trznuo, a on mi je dao sve moguće migove u vezi s mojom budućom suprugom.

Nakon navedenog vjenčanja sreli smo se još nekoliko puta i zanimljivo je kako nijednom nisam imao dojam da razgovaram sa svojom budućom ženom. Divio sam se njezinoj požrtvovnosti i predanoj molitvi za nerođene, njezinom prekrasnom glasu, njezinom predivnom osmijehu, načinu na koji moli, ali mi ni na kraju pameti nije bilo da bi upravo ona, prekrasna i posebna kakva i jest, mogla biti moja žena. Sve do jednog dana kada joj je trebao prijevoz do Čakovca. Budući da su prometne veze iz Zagreba bile loše, nije imala kako doći na promociju jedne knjige u tome gradu pa je zamolila mene da je povezem autom. Ona je trebala doći vlakom do Križevaca, a dalje smo trebali zajedno nastaviti mojim autom. Tek tada, kad me je nazvala i zamolila da je povezem, sinulo mi je još jedno obećanje koje sam dobio u molitvi, a to je bilo da će mi sam Gospodin dovesti moju suprugu. Tada kao da su mi se oči otvorile, a ja sam počeo gledati na Mateju drugim očima.

U vožnji u Čakovec i iz Čakovca naš je odnos tako odjednom postao bliži nego što je bio. Nakon toga počeli smo se dopisivati i viđati i sve više osjećati naklonost jedno prema drugome. Kad smo uvidjeli da bi naše prijateljstvo moglo postati nešto puno više, predložio sam da molimo devetnicu sv. Josipu i da se tih devet dana ne čujemo i ne vidimo, nego da osluškujemo Božju volju za nas. Moram priznati da je to bilo nešto najteže što sam predložio u svome životu. Postati tako blizak s jednom osobom, a ne moći je vidjeti i čuti tijekom devet dana, teško je i za pomisliti, a kamoli provesti u djelo. Međutim, moj se prijedlog pokazao itekako plodonosan jer nam je kroz tih devet dana Gospodin obilato progovarao našim srcima i pokazao kako blagoslivlja našu vezu i kako ima plan s nama. Kad smo se nakon te devetnice napokon vidjeli, ništa više nije bilo isto. Zagrlili smo se nasred tramvajske stanice kao da se nismo vidjeli sto godina, a nakon toga, polako, iz dana u dan, počeli planirati našu budućnost.

Ono što Mateja nije planirala jest to da ću je ja već 4 mjeseca nakon naše veze zaprositi. Imao sam plan to učiniti na Josipovo u samom Svetištu sv. Josipa, no mislio sam kako to neće biti moguće jer će na taj dan Svetište biti krcato hodočasnicima, a ja neću naći mjesta ni da pošteno kleknem pred njom. Međutim, korona je odigrala svoje i tog su se dana počele zatvarati crkve i svetišta. Bogu hvala, mi, kad smo napokon došli do Svetišta, naišli smo na širom otvorena vrata i na gotovo potpuno praznu crkvu. Naime, osim nas dvoje u crkvi su bile još sam dvije pobožne bakice. Uvidjevši kako je sada pravi trenutak, sjeli smo u klupicu, a ja sam počeo moliti da, kad smo već tu, i ove dvije bakice izađu iz Svetišta pa da je mogu u potpunom miru i Božjoj prisutnosti zaprositi u Josipovu svetištu. Znam, bilo je to malo sebično od mene, ali ja nisam ni završio svoju molitvu, a bakice su već izjurile iz Svetišta. Odmah sam ustao, povukao Mateju za sobom i odveo je do kipa sv. Josipa, gdje sam je, na njezino čuđenje, konačno i zaprosio.

Vjenčali smo se 10 mjeseci kasnije, 23. siječnja u Godini sv. Josipa, na samu svetkovinu zaruka Bl. Djevice Marije i sv. Josipa. Odabrali smo upravo njih dvoje, a osobito sv. Josipa, da budu naši pratitelji na našem životnom putu i da njihova sveta obitelj, za kakvom smo oboje oduvijek čeznuli, bude uzor našoj obitelji. Naravno, i dalje se utječemo sv. Josipu i vjerujte mi da dosad nije bilo nijedne molitve koju nam on nije uslišao. Sigurno smo da je tako i svakom tko se njemu utječe. On kao dobar otac uvijek vjerno i pažljivo bdije nad svom svojom djecom.

 

Foto: privatna arhiva obitelji Puškar

Krunoslav Puškar
Krunoslav Puškar diplomirani je anglist i germanist te doktorand na doktorskom studiju iz lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ponosan je Prigorac koji živi i djeluje u rodnim Križevcima. 2016. godine uključuje se u pro-life aktivizam, a 2018. postaje regionalnim voditeljem inicijative '’40 dana za život'' i članom udruge ''Hrvatska za Život''. U slobodno se vrijeme bavi istraživanjem i pisanjem znanstvenih radova o kajkavštini i jeziku općenito, čitanjem, prevođenjem i izdavaštvom. Nakon obraćenja 2010. godine i dubokog iskustva živoga Boga, sve svoje talente i planove predaje u Božje ruke.