Iščekivanje Isusova rođenja i proslave Njegova rođendana, Božića, uvijek je vrijeme promišljanja o putu Svete obitelji. Tijekom čitava Došašća tako smo razmatrali o mnogim izazovima s kojima su se Marija i Josip morali suočiti prije nego što su doživjeli rođenje svoga sina kojem je prijetilo svako progonstvo. Međutim, izazovi za svetu nazaretsku obitelj ne prestaju s Isusovim rođenjem. Oni tek počinju. A njihov se zajednički nazivnik krije u malenoj riječi od pet slova s kojom se bori svaka obitelj. Ta je riječ: odgoj.
Mogli bismo na razne načine pristupiti promatranju Svete obitelji i tako je usporediti s našim obiteljima, no smatram da bi najjednostavniji način bio kratkom analizom jedne od najpoznatijih ikona svete nazaretske obitelji, čija nam dubina može otkriti mnogo toga. Radi se, naime, o ikoni koju je, na molbu kardinala Alfonsa Lopeza Trujilla, predsjednika Papinskoga savjeta za obitelj, naslikao španjolski slikar Kiko Argüello, inicijator neokatekumenskog puta. Ista je ikona, zajedno s prigodnom katehezom, predana papi Ivanu Pavlu II. na Svjetskom susretu obitelji u Brazilu 1997. godine, a ona vjerno odražava duh svete nazaretske obitelji, a time i duh svake svete obitelji.
Sama ikona prikazuje Svetu obitelj na putu iz Jeruzalema, s Isusom na Josipovim leđima i Marijom pokraj njih dvojice. Isus na ovoj ikoni dotiče i Josipa i Mariju, no naglasak je ipak na Josipu i njegovu odnosu sa svojim posinkom. Zapravo čitava ikona naglašava važnost oca u obitelji, a time i u Crkvi.
Očev autoritet
Prva stvar koja se iz ikone može iščitati jest autoritet glavara Svete obitelji. Josip ne predaje Isusa njegovoj majci, premda je i s njom ostvaren emocionalni kontakt, nego ga čvrsto drži na svojim leđima, s obje ruke držeći njegove noge, kao da mu upravlja korake. A to je i uloga svakog oca. Svaki bi otac trebao usmjeravati svoga sina na njegovu putu, biti mu potpora u vremenu odrastanja, biti njegov oslonac i na taj mu način omogućiti stabilnost odgoja.
No svjedoci smo činjenice da se to danas uopće ne događa. Danas umjesto stabilnosti odgoja imamo kaos neodgoja, umjesto jasno postavljenih pravila odgoja imamo krizu autoriteta. Da se naslika ikona koja bi prikazivala današnje stanje obitelji, tada bi dijete sasvim sigurno bilo u naručju majke, jer bi ga nesnalažljiv ili nezainteresiran otac tamo poslao, a on bi pak sam imao neki rezigniran pogled na ikoni ili na njoj uopće ne bi bio prisutan. Nažalost, danas otac najčešće bježi od autoriteta i preuzimanja odgovornosti. Kada treba donijeti odluku oko odgoja djeteta, nerijetko se odluka prebacuje na majku. Kada treba dijete uputiti na njegovu putu, upućivanje se prebacuje na majku.
Sve ovo što pišem nije neki moj opći dojam, nego dugogodišnje iskustvo rada s djecom i roditeljima u raznim školama. Točnije: rada s djecom i njihovim majkama. Naime, kad bi me netko pitao s koliko sam majki razgovarao vezano uz napredak njihove djece u osnovnom ili srednjoškolskom obrazovanju, ne bih mu mogao dati točan broj jer ih je bilo na stotine, no kad bi me netko pitao s koliko sam očeva razgovarao, bez problema bih mu ih sve mogao na prste nabrojiti i čak bih mogao navesti njihova imena. Rijetki su oni očevi koji su mi se javili i priupitali za napredak njihova djeteta u školi. Zašto? Zato što danas vlada sveopće shvaćanje kako otac ne treba brinuti za odgoj i obrazovanje djeteta i da je to sve majčina briga, a to je zapravo posljedica današnjeg palog očinstva koje bježi od autoriteta koji mu je darovan od Boga.
Biblija obiluje uputama kako odgojiti dijete pa tako očevima, između ostalog, poručuje da ih treba odgajati stegom i urazumljivanjem Gospodnjim (Ef 6, 4; usp. i Heb 12, 5–11; Izr 3, 11–12; 5, 11–12; 13, 24; 19, 18; 22, 15; 23, 13–14; 29, 15–17; Pnz 8, 5–6; Sir 30, 1–13). Od svih mogućih izravnih i neizravnih uputa o odgoju u Svetome pismu tako nigdje ne piše da bi dijete trebala odgojiti majka, a da je očeva zadaća samo začeti dijete. Također nigdje ne piše da bi majka sama trebala prenositi vjeru na svoju djecu. Kod ključnih stvari poput odgoja i prenošenja vjere, očeva je uloga nezamjenjiva. I sveti je Josip toga bio itekako svjestan.
Muževljev autoritet
Da bi otac mogao izvršiti svoje poslanje, a to je prije svega čvrst i stabilan odgoj i prenošenje vjere, potrebna mu je potpora njegove supruge. Na ikoni svete nazaretske obitelji vidljiva je tako Marijina naklonjenost glave kao simbol podložnosti svojem suprugu i ispružene ruke kao simbol predanja Božjoj volji i Božjem planu. Od anđelova navještenja, Djevica se Marija prepustila Božjoj providnosti i Njegovu vodstvu kroz vodstvo svoga supruga. Naravno, Djevica je Marija s pravom mogla reći NE autoritetu sv. Josipa. Mogla je, primjerice, reći: „Što ću ja slušati tebe! Ja sam savršena, bezgrešno začeta, a ti nisi! Ti si sumnjao da sam ja spavala s nekim drugim! Ja ne želim ići u Egipat!‟ I tako dalje. No Marija to nije učinila. Marija je bila mudra. Marija je znala da submisivnost ne znači biti pod vlašću supruga, nego upravo ono što ta riječ na latinskom i znači: submissio – biti sudionik u čijoj misiji. Marija je bila sudionik u Josipovoj misiji i po njezinom je primjeru svaka supruga pozvana biti sudionikom u misiji svoga muža, a ta je misija ni više ni manje nego – nebo.
Muž tako ima misiju svakodnevno posvećivati obitelj i voditi je putem svetosti kako bi njezini članovi, pa i on sam, jednoga dana dospjeli do onoga cilja koji je svima nama zadan, a koji samo rijetki prepoznaju. Dok čitamo dijelove evanđelja u kojima je Isus prikazan kako moli, možemo si zamisliti kako je On već kao dijete svoje prve molitve učio od svetoga Josipa i upravo njega promatrao dok je on ne samo molio, nego i predvodio molitvu u obitelji. Josip je svakako bio svjestan svoje uloge proroka, svećenika i kralja koje je dobio krštenjem, a te bi uloge trebao biti svjestan svaki muškarac.
Međutim, današnji muškarac redovito bježi od te bogomdane uloge. Ne samo zato što je uvelike nezainteresiran, nego i zato što mu je društvo nametnulo osjećaj krivnje ako posegne za poštovanjem koje mu pripada u obitelji i društvu. Zbog zaglašujućeg radikalnog feminizma i u svojoj biti zasljepljujućeg anarhičnog liberalizma, i sam je muškarac skoro povjerovao da je Božji poredak, prema kojem je muž glava žene, a mužu glava Krist (usp. Ef 5, 23), nasilje u odnosima i obitelji. Namjerno kažem „skoro povjerovao‟, jer svaki muškarac duboko u sebi osjeća da je samo Božji poredak ispravan i da je sve drugo samo iskrivljavanje slike muškarca po Božjem naumu.
Da, muškarac čezne za poštovanjem, a žena čezne za ljubavlju, i ta je činjenica također obilato potkrijepljena u Svetom pismu (usp. Ef 5, 22; Ef 5, 24; Ef 5, 25; Ef 5, 33; Kol 3, 19; Tit 2, 5; 1 Pt 3, 1; 1 Pt 3, 5), a potvrđena u svim uspješnim muško-ženskim odnosima. Kada muškarac osjeti da je poštovan, a žena da je ljubljena, tada dolazi do pravog vršenja Božje Riječi i one prave podložnosti na koju Božja Riječ poziva, a to je međusobna podložnost u strahu Kristovu (Ef 5, 21). Tek tada muškarac postaje glava žene – glava koja nikako ne znači dominaciju nego služenje – i prenosi pravilan obiteljski primjer na svoju djecu, koja odrastaju u zdravom obiteljskom ozračju.
Muškarčeva budućnost
Zbog svega je toga danas velik napad na muškarca. Oni koji sustavno napadaju njegove prirodne uloge kroz razne neprirodne zakone, medije i nasilne promjene tradicionalnih i kulturnih paradigmi, znaju da, ako se riješe glave obitelji, tada su se riješili i same obitelji, jer tada više neće postojati autoritet koji će štititi članove obitelji, brinuti se za njih, posvećivati ih i voditi ih. Bez muškarca po Božjem naumu ruši se obitelj, bez obitelji ruši se Božji narod, bez Božjeg naroda – sve nestaje.
Zbog toga bih za kraj htio svrnuti pažnju na Josipovo lice na navedenoj ikoni. Izgleda poznato? Da, to je lice identično Isusovu licu s Torinskoga platna. To je isto ono lice koje je godinama svjedočilo vjeru, naučavalo, pokazivalo kuda nam je ići, kritiziralo, ohrabrivalo, kudilo i podizalo, koje se nije libilo govoriti istinu i svjedočiti za Istinu. Svakako, Isus je bio Božji Sin, no bio je i Josipov posinak, i sigurno je od Josipa naučio mnoge stvari, a osobito ono što sama ikona na Josipovu licu pokazuje – požrtvovnost, predanje Božjoj volji, predanje Božjoj providnosti. Stoga je ovaj detalj jasan poziv svima nama muškarcima da nasljedujemo Krista i da upravo Njega prenosimo na svoju djecu, a da osim toga sebe i svoje obitelji predamo u moćni zagovor nikoga drugoga doli svetog Josipa, sveca trećeg tisućljeća.
#KrunoslavPuškar #MuškaracPoBožjemNaumu #muževnibudite
