To je o nama. O generaciji koja je vidjela sve.
Rođeni smo u svijetu bez interneta, bez pametnih telefona, bez „odmah”. Odrastali smo kada je riječ imala težinu, a fotografije su se razvijale tjednima.
Ljubav se upoznavala licem u lice, ne pomicanjem prsta po ekranu.
Prošli smo osam desetljeća.
Dva stoljeća.
Dva tisućljeća.
Od telefona s brojčanikom do videopoziva na drugom kraju svijeta.
Od pisama pisanih rukom do poruka poslanih u sekundi.
Od crno-bijele televizije do streaminga u HD kvaliteti.
Imali smo analogno djetinjstvo i digitalnu odraslost.
Pamtimo svijet bez žurbe i svijet koji juri brže od misli.
Preživjeli smo epidemije, krize, tranzicije, promjene sustava, tehnološku revoluciju.
Učili smo sve ispočetka ne zato što smo morali, nego zato što smo htjeli držati korak.
I znaš što?
Unatoč svemu, bio je to dobar život.
Ali postoji još nešto važnije.
Vrijeme ne usporava.
Ne zaustavlja se kad kažeš „kasnije”.
„Kasnije ću nazvati.”
„Kasnije ću posjetiti.”
„Kasnije ću ostvariti san.”
A onda…
kava se ohladi.
djeca odrastu.
roditelji odu.
prijatelji nestanu iz kalendara.
„Kasnije” se vrlo često pretvori u „prekasno”.
Zato danas.
Ne sutra. Ne jednom.
Danas učini ono što odgađaš.
Reci ono što osjećaš.
Susretni se. Zagrli. Nazovi.
Jer smo generacija koja je naučila jedno:
vrijeme je jedina valuta koju ne možeš vratiti.
I upravo zato ne odgađamo život za „kasnije”.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
