Godine 400. prije Krista, liječnik Hipokrat s Kosa, koji se smatra ocem medicine, napisao je Hipokratovu zakletvu. Ova etička zakletva ocrtava pravilno ponašanje i osnovna načela kojih se liječnici moraju pridržavati. Svi diplomirani studenti medicine prvo su se zakleli da „neće naštetiti“ – najpoznatije i najosnovnije obećanje. Međutim, izvorna zakletva je prepisana kako bi se prilagodila naporima za legalizaciju i normalizaciju eutanazije, potpomognutog samoubojstva i pobačaja, koji su izričito zabranjeni u izvornoj zakletvi.
Nakon Drugog svjetskog rata, Ženevska deklaracija je sastavljena kako bi se revidirala Hipokratova zakletva. S obzirom na zločine koje su liječnici počinili u koncentracijskim logorima, dodana je sljedeća klauzula: „Zadržat ću najveće poštovanje prema ljudskom životu, od trenutka začeća; čak ni pod prijetnjom, neću koristiti svoje medicinsko znanje protivno zakonima čovječanstva.“ Spominjanje začeća uklonjeno je 1983. i zamijenjeno liječničkom obvezom da poštuje život „od početka“. Jezik je ostao nepromijenjen do 2006. U Sjedinjenim Državama, dr. Louis Lasagna prepisao je zakletvu 1964. Njegova verzija se danas često recitira na medicinskim fakultetima. Danas postoje različite verzije zakletve i nijedna ne sadrži nikakvu referencu na početak ljudskog života.
S druge strane, govoreći o „kraju života“, eutanazija je ilegalna u Sjedinjenim Državama, ali dopuštena u zemljama poput Belgije, Luksemburga i Kolumbije. Potpomognuto samoubojstvo je u SAD-u legalno u Vermontu, Novom Meksiku, Washingtonu i Montani. Nije iznenađujuće da su se prigovori u vezi s relevantnošću Zakletve podudarali s naporima da se legalizira potpomognuto samoubojstvo u drugim državama. Zahtjevi za ukidanje Hipokratove zakletve, očekivano, pojačali su se jer je njezino izvorno značenje očito nekompatibilno sa sve češćim modernim medicinskim praksama.
Tako je od 1998. do 2017. godine napisano je 4249 recepata za lijekove za potpomognuto samoubojstvo, a 66,3 % pacijenata koristilo je te lijekove kako bi okončalo svoj život. 63,1 % imalo je rak, a većina je bila u dobi između 69 i 89 godina. Značajno je da se potpomognuto samoubojstvo u Oregonu povećalo za 28 % u 2020. godini. Unatoč argumentima koji kažu da se potpomognuto samoubojstvo najčešće koristi u situacijama terminalne i nepodnošljive patnje, ovi brojevi trebali bi potaknuti pažljivo razmatranje i analizu potencijalne korelacije između porasta potpomognutih samoubojstava i štetnih mentalnih učinaka karantene uzrokovane COVID-om-19. Najvjerojatnije će pažljiva procjena sugerirati da velikom broju pacijenata treba psihološka pomoć, a ne pomoć pri umiranju te da državni zakoni i medicinski protokoli ne pružaju dovoljno temeljito i iskreno utvrđivanje pacijentove takozvane podobnosti za potpomognuto samoubojstvo.
Potpomognuto samoubojstvo i eutanazija postižu upravo suprotno od „smrti s dostojanstvom“. Smrt je neponovljivo osobna, a opet univerzalna, i svaka prigoda smrti ispunjena je većim ili manjim stupnjem sjene i svjetla. Ali prihvatiti smrt i ne nastojati ubrzati ili zaobići iskustvo za sebe ili druge priznaje da je naše ljudsko dostojanstvo izravno povezano s Bogom, na čiju smo sliku stvoreni.
Izvor: hli.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
