Zove me mladi oženjeni otac jednog djeteta te plače kako je drugo dijete „prebrzo došlo“ i kako se njegova supruga sprema na abortus. Vapi da mu pomognem da je uvjerim kako je to veliko zlo i kako nema razloga da se takvo što učini.
Tražim i dobivam njezin broj i s njegovim dopuštenjem zovem suprugu. Kroz dva puna tjedna svako smo se malo čuli, a ja sam joj pokušao objasniti čudo i blagoslov i tajnu i dar života, s teološke, filozofske, ekonomske, političke, medicinske, biblijske, antropološke, apologetske i svake druge strane.
Slušala je, nešto prihvaćala, nešto osporavala, no na kraju svega šalje mi poruku: „Hvala na svemu, ja sutra ipak idem u bolnicu, oprostite mi, jednostavno nisam spremna na drugo dijete.“ Kleknuo sam i upitao se: U čemu sam pogriješio?
Zašto nisam mogao doprijeti do te majke, koja priznaje kucanje još jednog srdašca u sebi, ali ga ne prihvaća? Nisam se ipak predao. Nazvao sam nekolicinu vjernih vjernika i zajedno smo organizirali noćno bdjenje. Baš smo žestoko slavili i plakali pred Bogom, slamali smo srca u vapaju, tražeći Ga da On, na svoj način i u svoje vrijeme, spasi ovo svoje najmanje dijete te sve one koji ga ne žele…
Jer, očito, moje riječi ili nisu bile i Njegove već samo moje ili mi je kroz ovu priliku Gospodin htio otkriti i nešto dublje i veće. Naprimjer, to da previše stavljam na svoju pamet i uzdam se u svoje iskustvo i talente više negoli u Njega…
I što se dogodilo? Ujutro me zove majka te mi sva potresena priča kako se uputila u bolnicu s novcima, no na samom izlazu iz stana kaže joj sinčić: „Mamica, sanjao sam da ću dobiti seku… Kad ćeš mi roditi seku?“
Žena se zabetonirala na vratima, znajući da nitko nije znao za trudnoću, osim muža, te potpuno sigurna kako se o bebi nije pričalo pred malenim sinom, koji uostalom i ništa ne bi shvatio, zbog svoje dobi. U trenutku je prihvatila znak i glas Božji upućen preko djeteta te mi je javila kako joj je sada sve jasno i pita na koji račun udruge može uplatiti novce (1800 kn: cijena života nevinoga) određene za pobačaj!
Meni je trebalo dva tjedna, Gospodinu dvije minute. Još jednom mi je pokazao kako ja trebam ozbiljno moliti, a On će ozbiljno raditi. Zar to nije čudo?
Imamo pravo na ovakva čuda! Gospodin nam je blizu! Podučava nas i podupire, krijepi i vodi. Blago Njegovima!
