Čitanja: Post 18,1–10a; Ps 15,2–4.5ab; Kol 1,24–28; Lk 10,38–42

Uvod

Današnje evanđelje izravan je nastavak teksta o milosrdnom Samarijancu od prošle nedjelje, ali mu se na neki način i suprotstavlja jer govori da nije dovoljno samo se brinuti za bližnjega.

Jedno je potrebno

Prošlotjedno evanđelje odgovor je na pitanje koje je pismoznanac postavio Isusu: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10,25). Prispodobom o Samarijancu Isus je poručio da samo bogoslužje nije dovoljno, nego se ljubav prema Bogu mora očitovati i u ljubavi prema bližnjemu. Danas nam govori da ni puko služenje ljudima nije dovoljno. Dapače, samo „jedno je potrebno” (Lk 10,42). A što? Koja je to jedina briga vrijedna našega truda, što to jedino trebamo ostvariti? – Trebamo biti s Isusom!

Primijetimo da je Isus bio u Martinoj kući, ali ona nije bila s njime jer je bila „zauzeta posluživanjem” (Lk 10,40). Razmotrimo ovaj izraz. Od grčke riječi za posluživanje (grč. diakonia) nastala je riječ đakon. Jedno je od najvažnijih poslanja Crkve posluživati potrebite, stoga je jasno da Martin problem nije bilo posluživanje, nego činjenica da ju je ono odvajalo od Isusa. Riječ koju smo na hrvatski preveli pridjevom zauzeta (grč. perispaó) u svom korijenu znači ‘izvučena’ ili ‘odvučena’. Taj glagol ne opisuje ono što Marta radi, nego ono što gubi: nju je posluživanje odvuklo od Isusa.

O Marti saznajemo još nešto, jer Isus joj kaže: „Brineš se i uznemiruješ za mnogo…” (Lk 10,41). Riječ brinuti (merimnaó) u grčkom jeziku potječe od riječi podijeljen (grč. merizó) i označava duboku životnu tjeskobu (usp. Lk 12,12.22), a grčka riječ thorubeo, koja je prevedena glagolom uznemiriti, označava nemir, buku, žamor, pa čak i pobunu. Vidimo dakle da Martin problem nije posluživanje, nego unutarnje stanje tjeskobe i nemira koje ona pokušava riješiti posluživanjem.

Presjek Martina stanja

Kako se našla u takvom stanju? Biblijski je tekst suviše šturo napisan da bismo iz njega mogli izvesti dublje analize, ali ga slobodno možemo usporediti sa svojim iskustvom života u vjeri i pretpostaviti da je Marta mislila, kao što mnogi danas misle, kako mora biti korisna da bi vrijedila. Mnogo sam se puta susreo s ljudima koji su stalno zabrinuti i nemirni jer su zauzeti posluživanjem drugih – zato što se brinu za malu djecu ili bolesnog člana obitelji, ili su pak dopustili da služe kao smetlište prijateljima koji redovito istresaju smeće iz svojih života na njih.

Budući da ih drugi trebaju, ti ljudi misle da nemaju vremena za sebe, a zapravo nemaju vremena za Isusa. Takav život uništava. Oni se iz dana u dan troše, misleći: ako samo jednom nekome kažu „ne”, loše su osobe i Bog će se na njih ljutiti. Na kraju ih to dovede do ljutnje na Boga jer im se čitav život pretvori u jednu veliku frustraciju. A kako i ne bi! Život bez Isusa nikamo nas drugamo ni ne može odvesti.

Primijetimo u svemu tome ovaj paradoks: nemamo vremena za Isusa, za molitvu, jer smo zauzeti onime što mislimo da Bog od nas očekuje. Na sebe uzimamo terete koje nas nitko nije tražio nositi, a onda optužujemo Boga da su nam preteški. Povrh toga, ljutimo se na sve druge koji nisu dio našeg žrvnja: „Kako se drugi mogu odmarati dok se ja ubijam od posla?!” Zato je i Marta bila ljuta na svoju sestru, no Isusove su riječi učinkovit lijek za takvo stanje: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.” (Lk 10,41s).

Velika je razlika između Marte i Abrahama (u prvom čitanju), koji je također bio vrlo zauzet poslužujući svoja tri gosta. Abraham je u njima prepoznao Boga (usp. Post 18,3), Samarijanac je u ranjenom čovjeku vidio Krista (usp. Mt 25,45), ali Marta, iako je ugostila samoga Krista, nije u sebi prepoznala Božju sliku na koju stvorena. Ona je vidjela samo prazninu koju treba popuniti dobrim djelima kako bi potom, možda, postala vrijedna Božje naklonosti. Nije mogla pojmiti kako netko može doći pred Isusa praznih ruku, dok je Marija shvaćala da Isus ništa drugo i ne traži.

Što mi je dakle činiti?

Mnogi koji se nađu u ovom začaranom krugu na kraju propadnu: počnu sve više zamjerati Isusu i sve im je teže doći na ispovijed ili misu. No Marta nam pokazuje da postoji izlaz, a izlaz je jednostavno doći k Isusu. Mogla je i ona krenuti ogovarati ili mrmljati, kao što mi toliko često radimo, ali je umjesto toga odlučila doći pred Isusa, otvoriti mu srce i svu ružnoću koja se u njemu nalazi staviti pred njega. Potom je učinila nešto što je već davno trebala: počela je slušati Isusove riječi. Iz toga se rodilo zajedništvo i njezino se srce napokon ispunilo.

Isus joj nije ponudio objašnjenja i argumente, nego ju je pozvao da dođe k njemu. To vrijedi i za nas: svoju vrijednost nećemo naći u uspjesima, radu ili ispunjavanju svačijih očekivanja, nego otkrivajući Božju ljubav u susretu s Isusom. Nije rješenje u tome da odustanemo od posluživanja, nego da ono počne izvirati iz susreta s Isusom.

U poslanici Pavao sebe naziva poslužiteljem (đakonom) Kristova Tijela – Crkve (usp. Kol 1,25). Poput Marte, i on poslužuje Isusa. No, za razliku od Marte, on se raduje dok trpi (usp. Kol 1,24). Poslanicu Kološanima piše iz zatvora, sluteći da bi uskoro mogao biti pogubljen, ali ne gubi radost, ne prestaje služiti Crkvi pišući poslanice. U svim svojim naporima, putovanjima i propovijedanjima nikada nije izgubio iz vida ono jedno što je potrebno – biti s Isusom.

Zaključak

Ovo je savjet za sve nas koji ponekad osjećamo da padamo pod teretom obaveza i da nas nemir duše sve više udaljava od Boga; savjet za sve nas koji mislimo da poslužujemo Isusa, a zapravo smo sve dalje od njega: dođi pred Isusa, sjedni do njegovih nogu (usp. Lk 10,39), tj. klekni pred raspelo ili Presveto, i reci mu sve što osjećaš. Dopusti da vidi tvoju ljutnju, frustraciju i tjeskobu. On je baš zato došao – da uzme naše terete (usp. Mt 11,28). Zatim utihni, pusti da ti progovori, da ti dâ riječ koja liječi i oživljuje.

vlč. Tomislav Šagud