Otac Lucjan Bielas, pogođen malignim tumorom, bio je u visokom riziku od smrtonosnih metastaza. Nakon operacije okrenuo se Djetetu Isusu i njegov se život promijenio…
„Što misliš pod rakom? Ne osjećam nikakvu bol“, reagirao je na dijagnozu u ordinaciji urologa.
„Treba ga ukloniti. Po mogućnosti sutra, jer je svaka minuta važna“, odgovorio je liječnik.
Dodir Boga
Četiri dana kasnije, već je bio operiran. „G4, najviši stupanj malignosti“, pročitao je rezultate histopatološke pretrage, postajući sve svjesniji ozbiljnosti situacije. Na licima liječnika vidio je zabrinutost i beznađe. Bila je to vrsta raka koja brzo metastazira.
„Bojao sam se, ne toliko smrti, već još više toga da moram srediti svoj život prije nego što umrem, jer bi vrijeme moglo biti kratko“, kaže. „A onda se dogodilo nešto izvanredno. Tijekom mise počeo sam iznova shvaćati značenje riječi molitve koju svećenik izgovara prije svete pričesti“, koja kaže: Neka mi blagovanje Tvoga Tijela i Krvi ne bude na sud i osudu, nego neka mi po Tvojoj dobroti bude zaštita i lijek.
Riječ „tijelo“ odjekivalo mu je u glavi. Istina, koju je shvaćao vrlo ozbiljno, da je Krist uistinu prisutan u posvećenom kruhu i vinu, doprla je do njega s novom snagom.
„Ako vjerujem da istinski dodirujem Tijelo Kristovo, baš kao što su ga dodirivali ljudi koje je On iscijelio prije stoljeća, onda to znači da On može iscijeliti i mene“, sve je više shvaćao.
Figurica malog Isusa
„Za što me Bog treba kao zdravu osobu?“, počeo je pitati u molitvi. I otkrio je da Bog želi da on vodi službu Ora et Labora za radnike. Prije pandemije odlučio je preuzeti ovu službu kada se povukao iz župne službe.
Unatoč pandemiji i obustavi pastoralnih aktivnosti, odlučio je krenuti dalje. Zajedno s pastoralnim osobljem posjetio je svetište sv. Josipa u klauzurnom benediktinskom samostanu u Krakowu, što se činilo idealnim za uspostavu službe.
Bio je 19. lipnja 2020., blagdan Presvetog Srca Isusova. Sestra Ewelina, koja ih je dočekala na vratima, s velikom vjerom je počela govoriti o milostima dobivenim po zagovoru čudotvornog kipa Djeteta Isusa. Slika je poznata kao „Kolettinsko“ Dijete (jer se izvorno čuvala u samostanu koletinskih sestara) i nalazi se u njihovoj crkvi već 200 godina.
„Imam gadan rak koji obično dramatično završava“, rekao joj je o. Lucjan, dijeleći svoj problem. A onda mu je sestra, s vedrim licem iza kojeg je stajala njezina vjera, stavila u ruku knjigu s devetnicom Kolettinskom djetetu, bocu vode u kojoj je kip bio okupan i neke komade tkanine.
„U početku mi se ideja o Djetetu činila djetinjastom, ali kad vam smrt gleda u lice, hvatate se za svaku molitvu“, rekao je „Počeo sam svaki dan s velikom ozbiljnošću moliti ovu devetnicu, a nove misli pratile su moju molitvu.“
I onda…
Naknadni testovi pokazali su da u njegovom tijelu nema metastaza, a na ožiljku od prve operacije nije bilo tragova raka.
„Bio sam čist, što naravno ne znači da se neće vratiti.“ Liječnici, iznenađeni rezultatima, otkazali su planiranu kemoterapiju i preporučili samo redovite kontrole.
„Tada sam vrlo jasno osjetio kako me molitve stotina ljudi izvlače iz problema za uši“, kaže. „Srećom sam otišao u bolničku kapelu i pomislio: ‘Možda putovanje na Karibe? Možda oko svijeta? Uživaj u životu!’ I gotovo u istom trenutku čuo sam unutarnji glas: ‘Lucek, ljutiš me. Baci se na posao ili ću ti oduzeti podršku.’“
Izvor: aleteia.org
