Naporno je biti ponizan. Za biti ponizan potrebno je ići protiv vlastitog ‘ja’ koje želi iskakati, pokazivati se, zapovijedati, biti na prvom mjestu. To je uzak put koji ide uzbrdo. A budući da je naša narav oslabljena famoznim istočnim grijehom, moramo uložiti ogromne napore da ne dopustimo životinjskim instinktima da dokazuju naše ‘ja’ koje ne želi biti na službu drugima, koje se ne želi podrediti nikome, koje ne želi biti drugi iza nikoga.
Napast da idemo širokim putem, kako ne bismo trpjeli, kako bismo dokazivali svoje ‘ja’, je snažna. Tko se putem poniznosti želi uspinjati samo svojim snagama upoznat će promašaj. Obeshrabren, reći će sam sebi: “Dosta! Ne mogu više. Ne želim više slušati nikoga. Ne želim više nositi pregaču. Ne želim više da me smatraju budalom. Ne želim više s Djevicom Marijom govoriti: ‘Evo službenice Gospodnje!’”
Ako nemamo Isusovu snagu primajući Duha Svetoga, past ćemo u napast da kažemo ‘dosta’ putu poniznosti. Učinit ćemo isto što je učinio i prorok Ilija koji, dok je, umoran i potišten od progonstva zbog riječi Božje, bježao u pustinju, zaustavio se, sjeo pod smreku i rekao: “Želim umrijeti!” Ali Gospodin je intervenirao i osnažio ga je, davši mu piti i jesti. Osnažen hranom koju mu je Gospodin dao, nastavio je svoj put sve do brda Horeb, gdje je kušao Božju nježnost.
Ogroman je napor biti blag pred nasiljem. Čovjeka njegov životinjski instinkt tjera da nasilno reagira kada doživi nasilnu riječ ili gestu. Kako ne bismo bili nasilni, trebamo vršiti nasilje nad sobom. Bez Isusovog Duha padamo u napast da vršimo uzrečicu “Oko za oko, zub za zub”.
Sveta Terezija od Djeteta htjela se sama i vlastitim snagama popeti na brdo svetosti, ali događalo se da bi se našla dolje u dolini. Onda joj je Gospodin dao da shvati da bez Njega ne bi nikada uspjela doći na vrh. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe božanskog poziva)
Izvor: sjeme.com
Foto: Unsplash
