U današnjim ubrzanim vremenima već i ptice na grani znaju da ljudi međusobno manje komuniciraju, a kada i razgovaraju ta komunikacija je često površna i oskudna.
Djecu se treba podučiti da ne trebaju vjerovati svim svojim mislima jer nas naš mozak nerijetko laže oko brojnih stvari. No, uhvatiti mozak u laži nije lako ni nama odraslima, a kamoli djeci i tu im je potrebna velika pomoć odraslih. Poučavam roditelje kako svoje dijete trebaju pažljivo slušati, bez osuđivanja, te znatiželjno kritički propitivati o argumentima (dokazima) da će se zamišljeni strašni ishod dogoditi. Na taj način kritičkim propitivanjem djetetu mogu smanjiti stupanj vjerovanja u zamišljeni strašni scenarij, a onda će posljedično umanjiti i doživljaj straha.
Naime, problem anksioznosti nastupa onog trena kada snaga emocije straha nadvlada razum. Kod ekstremnih reakcija, strah se toliko razbuktao da je u potpunosti nadvladao razum. Dijete je izgubilo vjerovanje da je svijet sigurno mjesto, da su ljudi dobri i da mu žele dobro. Ako je to toga i došlo, važno je da našom pravodobnom intervencijom, takvo vjerovanje bude kratkog vijeka da se ne ukorijeni jer kasnije može dovesti do razvoja brojnih anksioznih i depresivnih poremećaja.
Dakle, pažnja i prisutnost roditelja je apsolutno poželjna, ali u onom zdravom smislu. Rekli bi zdravom i pomalo zaboravljenom. Onom smislu kojeg su naše bake intuitivno znale i poznavale kada bi se navečer prije spavanja molile sa svojim unucima. Molitva je razgovor s Bogom. Djeca koja rano nauče moliti uče vjerovati da je Bog taj koji nas uvijek čuva i koji o nama brine. Dijete koje zarana razvije takvo vjerovanje zna da ga Bog čuva i onda kada njegovi roditelji nisu pored njega. A, gdje ima veće sreće i radosti nego kada čitava obitelj navečer moli zajedno za svoju obitelj. Na taj način roditelji djetetu direktno modeliraju način na koji se i oni sami, iako već veliki i odrasli, nose s izazovima ovog svijeta.
Izazovi svijeta nas mogu strašiti u bilo kojem obliku, ovisno o dobi u kojoj jesmo zovemo ih raznim imenima (babaroga, duhovi, otimač, potres, bolest, neimaština itd.). Svima njima podloga je ista; strah. Najsnažniji protuotrov strahu jest vjera; povjerenje u dragog Boga da će sve biti dobro. To je naprosto jednostavna istina ovog velikog životnog pitanja (straha) čiji ćemo odgovor višekratno tražiti u našim životima u različitim situacijama. Stoga, čim prije tu istinu (po)kažimo našoj djeci i naoružajmo ih pravim vrijednosnim alatima za život koji je pred njima. Učimo ih vjerovati, zrcalimo im sigurnost.
Izvor: mrezerijeci.com
Foto: Unsplash
