Ne diraj nikoga tko ima više od pedeset. Ozbiljno. To nisu ljudi, to je vrsta koja preživljava. Tvrdi kao kruh od prošlog tjedna, brzi kao bakina papuča u letu.
Još kao djeca znali su prepoznati majčino raspoloženje po zvuku lonca. S pet godina nosili su ključ oko vrata i sami si grijali ručak a da on nije zagorio. Sa sedam su kuhali juhu bez recepta, a s devet popravljali slavinu i bježali od susjedova psa. Znali su koristiti perilicu i promijeniti zračnicu na biciklu.
Ljeta su provodili vani, od jutra do mraka. Bez mobitela, ali s planom: klupa za prašenje tepiha, rijeka, klikeri i povratak kući s koljenima kao ratna karta. Oguljena koljena liječila su se slinom i listom trputca. Ako je boljelo, čulo se: „Ako nije otpalo, ne boli.“
Pili su vodu iz vrtnog crijeva i jeli kruh sa šećerom. Alergije? Ako su i postojale, o njima se šutjelo.
U životu su prošli sve: tranzistorski radio, crno-bijeli TV, gramofon, magnetofon, walkman, videorekorder, CD-ove… A danas u džepu nose tisuće pjesama i još uvijek im fali šum kazete.
Kad su položili vozački, sjeli su u Fiću i krenuli preko Europe bez klime, GPS-a i rezervacija. Snalazili su se s kartom, osmijehom i sendvičem u gepeku. I stigli su.
To je posljednja generacija koja zna kako je živjeti bez interneta, signala i punjača. Pamtili su rođendane bez aplikacija, imali bilježnicu s receptima i telefon na kabelu u hodniku.
Generacija 50+ popravi sve izolir-trakom i kliještima.
Imala je nekoliko TV programa i nije joj bilo dosadno.
Znala je listati, ali tiskani telefonski imenik.
I zna da, ako se netko ne javlja, znači da je živ.
Oni su drukčije građeni. Otporniji, brži, tiši. Posljednji pravi ninđe svakodnevice.
Ne diraj pedesetogodišnjaka. Vidio je više, preživio više i ima više uspomena nego cijela tvoja galerija slika u pametnom telefonu.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
