Moram priznati da su mi izrazi poput „današnji čovjek, današnji svijet, današnje društvo“ ili onaj „a mi danas…“ stvarale, a i još uvijek stvaraju, veliki amozitet. Nekako, uvijek sam znao da će nakon tih ispraznih izraza slijediti polujadna utopijska patetika bez ikakva suvisla zaključka. Usporedba bez ikakva smisla samo kako bi se nešto reklo. A kaže se, pogađate – ništa.
Ipak, ovom, i samo ovom prilikom, koristim izraz „čovjek današnjice“ ne nalazeći prikladniji termin za opisati ovo što slijedi. Dakle, čovjek današnjice. Što ga karakterizira? Rekao bih da je u „najboljem“ slučaju okupiran mislima relativizma obojanog bojama besmisla. Relativizam ne daje smisao, već ga nagriza, a kada je nagrižen, podvrgnut je svakojakim idejama, budući da mu nije vlastito stajati bez nekog čvrstog uporišta.
Može biti, ali i ne mora. Ne znamo, ali se ponašamo kao da nije. Zanimljivo, i to „nije“ može biti podvrgnuto ranije spomenutom relativizmu. Da, može, ali ipak često nije, budući da je svaki relativizam usko vezan i sa – skepticizmom. Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati, rekao bi Silvije Strahimir Kranjčević.
Ako ne znamo, mada bih prije rekao da ne želimo znati, ostajemo tu gdje jesmo. Jednostavnije je postavljati neodgovorljiva pitanja, umjesto živeći shvaćati odgovore. Tako gledano, relativizam biva alibijem za činjenje onoga što znamo da nije ispravno.
Stoga, budući da ne znaš, možeš što hoćeš. Možda je ispravno živjeti moralno, ali ne, za svaki slučaj nemoj. Tko zna, možda vrijedi vjerovati, nadati se i ljubiti, ali – to je tako nesigurno. Puno lakše je imati, nego biti. Stoga, nemoj. Ne, ni slučajno nemoj obojati svoj život kojom bojom. Naučen si na crno – bijelo, jelda? U ovoj comfort – zoni je prilično udobno, zašto je napuštati? Zašto vjerovati? Nije li jednostavnije vjeru pripisati fanatizmu, želje potrebi, savjest zadrtoj tradiciji, a razum praćenju novih trendova?
Svaku životnu poteškoću pošto – poto izbjegni. Nađi kompenzaciju, pobjegni od odgovornosti. Kada zahtjevi braka prerastu tvoje kapacitete, spašavaj se čim prije. Nemoj voljeti, radije budi voljen. Pojam žrtve? Najobičnija propaganda. Ništa nije sigurno, ništa se ne zna, a ono što znaš podvrgni svom sudu. Ne, nipošto nemoj biti jednostavan i ponizan. Zvuči poznato, podsjećajući na Knjigu Postanka i zmijinu lukavost. Lukavost na koju se redovito i opetovano nasjeda.
Ne savjetuj se s drugima, sam donosi svoje zaključke. Tko je kao ti? Tko ti je ravan? Tko može razmišljati tako kako ti razmišljaš? Tvoja spektakularnost nema granice i čini se da jedino što nije relativno si nitko drugi doli ti sam. I eto – tvoj relativizam je riješen. Život tako izgleda bolje, priznaj. Bez drugih. Bez relacija. Ali – sa relativizmom. I to je nešto, zar ne?
Naravno, nadam se da je tvoj odgovor niječan. Ako jest, tada se mora priznati da stvarnost nije svediva na ono što je dokazivo i mjerljivo, već na nešto onkraj tvoje vlastite percepcije i prosudbe. Zapravo, duboko u sebi, jako dobro znaš da je odgovor na ova pitanja niječan. Jer ako nije – čemu tolike kompenzacije, kako to da i dalje nema smiraja, kako to da ne nalaziš ono što tražiš?
Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, zapisao je sv. Augustin. Stvoren si za vječno, ne prolazno. Za ljubav, ne površni osjećaj. Za predanje, ne iskorištavanje. Za život, ne smrt. Odvaži se još danas.
Izvor: Unsplash
