Tijekom Drugog svjetskog rata, u Poljskoj stisnutoj kliještima okupacije, mladi liječnik Eugeniusz Łazowski pretvorio je znanost u oblik otpora. Ondje gdje su drugi vidjeli samo beznađe, on je prepoznao priliku. I ostvario je najodvažniji i najtiši plan svoga života — lažiranu epidemiju.
Nacisti su imali strah jači čak i od mržnje — strah od epidemija. Osobito od pjegavog tifusa, bolesti koja je tijekom Prvog svjetskog rata odnijela milijune života. Bio je dovoljan i najmanji trag sumnje ili pozitivan nalaz testa da se uvede karantena: bez patrola, bez deportacija, bez ulaska u sela.
Łazowski je shvatio da će se, ako Nijemci povjeruju u prisutnost tifusa, držati podalje. Zajedno s drugim liječnikom, Stanisławom Matulewiczem, otkrio je da bezopasna bakterija Proteus OX19 izaziva imunološku reakciju koja daje pozitivan rezultat na testovima koje su koristili Nijemci. Dovoljna je bila injekcija zdrave osobe — i ona je postajala „zaražena“.
Sve je započelo tiho 1941. godine. Nekoliko slučajeva. Zatim deseci. Pa stotine. Njemačke medicinske službe pregledale su uzorke i izrekle presudu: epidemija. Sela su zatvorena. Postrojbe SS-a prestale su dolaziti. Deportacije su stale.
Łazowski je razradio svaki detalj: izmišljena žarišta bolesti, rokove, „širenje zaraze“. Vodio je lažnu medicinsku dokumentaciju, obučavao medicinske sestre, objašnjavao stanovnicima kako se ponašati. Djeca su kašljala na pogled uniforme. Odrasli su glumili slabost. Svi su znali koliki je ulog: jedna pogreška i cijelo bi selo bilo zbrisano.
A ipak — plan je uspio.
Tijekom tri godine više od osam tisuća ljudi živjelo je zahvaljujući bolesti koja nije postojala. Tifus je bio iluzija, ali nacisti su ga se toliko bojali da se nisu usudili provjeriti. Nitko se nije približio dovoljno da otkrije istinu. Paranoja je postala štit. Prijevara — spas.
Godine 1944., s dolaskom Crvene armije, Nijemci su se povukli. A s njima je nestala i „epidemija“. Nijedan se vojnik nikada nije dosjetio da je bio prevaren. Nijedan život nije izgubljen zbog rizika koji je Łazowski preuzeo.
Nakon rata liječnik je dugo šutio. U vremenima kada je oprez značio preživljavanje, ova je priča mogla biti opasna. Tek mnogo godina kasnije, nakon emigracije u Sjedinjene Američke Države, ispričao je istinu. I svijet je doznao da je jedan od najmoćnijih činova otpora ostvaren ne oružjem, nego iglom, laži… i vjerom u život.
Eugeniusz Łazowski umro je 2006. godine, u dobi od 92 godine.
Nikada se nije smatrao herojem.
Jednostavno je govorio:
„Učinio sam ono što sam mogao, s onim što sam imao.“
A to što je imao bilo je dovoljno da spasi tisuće života.
(Nepoznat autor)
