U Bibliji, Sirah govori muškarcima da ne hodaju po kući „kao lavovi“ nanoseći bol ljudima (Sir 4, 30). Sveti Pavao govori muževima da ne budu oštri prema ženama i da ne izazivaju srdžbu djece (Kol 3, 19, Ef 6, 4). Katolički očevi trebali bi biti vrlo zainteresirani za očeve rane, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što problematični odnosi s ocem i odbacivanje Boga izgleda imaju snažnu korelaciju.
Otac je prisutnost koja je „druga“ – on je izvan ovog unutarnjeg svijeta djetinjstva, ali na način nadzornika, pouzdan, ali drugačiji od majke. U mnogim kulturama majka čak služi kao svojevrsni posrednik između djeteta i oca, komunicirajući potrebe i želje na načine koje ona razumije posebno kao nekoga „bližeg“ objema stranama. Očev pogled je usmjeren prema van, prema svijetu, ali ne u smislu da ne vidi svoju djecu ili da mu nedostaje naklonosti, već da zaviruje u budućnost kako bi mogao brinuti se za svoju obitelj i voditi je, kao i paziti na opasnost.
Zanimljivo je da Bog uspoređuje svoje djelovanje s majčinskim ili ženskim inicijativama upravo kada nas okuplja u utjehu i hranu. „Kao što majka tješi svoje dijete“, kaže Bog preko Izaije, „tako ću i ja utješiti vas…“ (r. 66, 13). Jedini put kada Isus govori o sebi u ženskom rodu jest kada s nježnom tugom gleda na Jeruzalem i kaže da želi da može okupiti svoj narod kao što kokoš „okuplja svoje piliće“. Bog čak uspoređuje svoju beskrajnu brigu s očiglednom nemogućnošću dojilje da zaboravi svoje dijete (Iz 49, 15). Majčinstvo donosi sigurnost kroz zaštitničku utjehu i sveobuhvatni zagrljaj.
Zrelost nas pomiče od ovisnosti djeteta do pouzdanosti muškarca. I, kao što ste mogli pretpostaviti, posebno je na ocu da nadgleda prelazak djece od ovisnosti do odgovorne pouzdanosti. Zato očinstvo dolazi s mnogo jačim osjećajem discipline. Disciplina, treba napomenuti, razlikuje se od jednostavnih kazni, koje se odnose na vraćanje pravde kada je učinjeno nešto krivo i češće su u mlađim godinama. Disciplina se ne odnosi na nešto što je učinjeno, već na nešto što će se morati učiniti. Disciplina priprema vaš karakter – tijelo i dušu – da bude u stanju izaći iz udobnosti djetinjstva kako bi potpunije ušao u svoju zajednicu i obitelj.
U punoj zrelosti, umjesto da prima disciplinu, da tako kažemo, dijete uči biti disciplinirano u slobodi samokontrole. Hrana naših mladih godina je poput nježne zaštite nad sadnicom. Ali disciplina, kako Sveto pismo aludira, mnogo je više poput obrezivanja i vođenja starije ili zrele biljke i uvelike se oslanja na očevu ulogu. Način na koji Sveto pismo prikazuje očinstvo pomaže nam da to jasnije vidimo.
U Starom zavjetu zemaljsko očinstvo se koristi samo analogno i vrlo rijetko za opisivanje Božjih putova. Poput zemaljskog oca, Bog daje život, uspostavlja zakon, štiti i zaslužuje sinovsku poslušnost i čast. „Ako sam ja otac“, pita Bog preko proroka Malahije, „gdje je moje štovanje?“ (Mal 1, 6). Bog je ljut kada Njegova „djeca“ zaborave da se On pobrinuo za njih (Pnz 32, 18-19).
Međutim, u Novom zavjetu i dolaskom Krista, Bog više nije poput oca, već je naš Otac. To je stvarnost, a ne analogija. Naše spasenje dolazi time što „postajemo sinovi u Sinu“ i On je zaista naš Otac.
U Starom zavjetu Bog disciplinira svoj narod posebno kroz pravedne kazne za grijehe, ali u zrelosti koja dolazi putem Evanđelja postoji novi, a mogli bismo čak reći i zreliji element Njegove discipline: križ.
Sve ovo zvuči lijepo, ali očito postoji veliki izazov s disciplinom. Križ se ne doživljava uvijek kao disciplina puna ljubavi, već kao „ludost“ i „kamen spoticanja“ (1 Kor 1, 23). Kao što otac mora odrezati udobnost djetinjstva, tako nas i naša nebeska disciplina odvaja od udobnosti stvorenja koju razvijamo. Postoji dobar razlog da odbijemo ponudu discipline i time potpuno odbacimo zrelost. Kao što razmaženo derište nauči izbjegavati oca koji mu kaže ne drugom komadu torte (ili promiskuitetnoj djevojci), tako nam i tradicionalna teologija govori da mržnja prema Bogu dolazi prvenstveno od tjelesnog prepuštanja jer Bog kaže „ne“ onome što naučimo voljeti umjesto Njega.
Također, nije teško shvatiti kako bi otvoreno nasilni otac doveo do trajne rane. Ali ovo zapravo nije disciplina sama po sebi. Njegove kazne, zapravo, mogu biti jednostavno činovi bijesa i pogrešno usmjerene ljutnje (što je gnjev). Jasno je da će dom bez oca nanijeti rane vlastitom konstitucijom. Ali u tim slučajevima otac napušta pravu disciplinu. On ne vodi svoju djecu prema zrelosti, već ih kažnjava jer vrijeđaju ili otkrivaju njegov vlastiti ego i nesigurnosti.
U našem društvu koje „ostavlja djecu u školi“, očeve se često promatra kao one koji plaćaju programe i mjesta koja formiraju našu djecu. Budući da smo ili (ili oboje) previše zauzeti i previše lijeni, mi smo daleke sile koje možda omogućavaju, ali ne discipliniraju, ne podučavaju. Čini se čak da, kada se odnos ili ponašanje naše djece pogoršaju u adolescenciji (faza discipline), zaglavimo jednostavno gomilajući još više zakona u obliku ograničenja i pravila.
Ako ovo vidimo jasnije, možemo primijetiti da odsutnost (emocionalna ili fizička) i zlostavljanje zapravo nisu oblici discipline. No, budući da se disciplina može odbaciti i uvijek teži nelagodi (za razliku od majke koja teži utjesi), očevi moraju paziti da održe odnos kroz disciplinu umjesto da postanu krajnost benignog „prijateljskog tate“ (bez discipline) ili „tiranskog tate“ (bez očinske ljubavi). Drugim riječima, iako je istina da očinstvo lako može postati izvor boli, odgovor nije manje očinstva – već više.
Proučavajući Božje putove i Kristov život, stoga ne učimo samo savjete o vodstvu, već jasnije vidimo što je istinsko očinstvo, jer je naše očinstvo odraz Njegovog.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
