Činilo se da jadni Petar uvijek čini ili govori krivu stvar. Kad je kleknuo s Jakovom i Ivanom na brdu Tabor, u trenutku čuđenja i strahopoštovanja, predložio je izgradnju šatora. Utonuo je u vodu umjesto da hoda po njoj, zbog nedostatka vjere. Nije dopustio Isusu da mu opere noge. I, naposljetku, zanijekao je Krista.
Većina nas bi u tom trenutku očajavala. Čak i kada bismo se Isus ponudio da nas učini „stijenom na kojoj ću sagraditi svoju Crkvu“, mi bismo inzistirali u tome da smo nedostojni i da ne možemo prihvatiti. Petar umjesto toga odlučuje vjerovati.
Ako je Petar – nespretan, petljajući, izmjenjujući se između pretjerano revnog i nespretnog – mogao vjerovati Isusu i na kraju dospjeti u raj, možda je i za mene bilo nade.
Sveti Pavao i trn
Osim trna o kojem je Pavao pisao, sveti Pavao je imao mnogo razloga da se osjeća posramljeno. Bio je nepokolebljivi progonitelj kršćana, prije nego što je i sam postao Isusov učenik. Poput Petra, bilo bi lako (i razumljivo) da je, suočen s Kristovim pozivom, objesio glavu i proglasio se nesposobnim i nedostojnim. Ali poput Petra – kao i svih onih koji su ponizni – Pavao je svoje oči i svoje srce podigao Kristu. U potpunosti se oslanjajući na Božje milosrđe, prihvaćajući njegove slabosti i predajući svoje prošle grijehe Isusu, napredovao je naprijed gledajući samo Krista.
Poniznost za nas ostale
Možda nećemo biti pozvani na onu vrstu vidljivog svjedočenja poput sv. Petra i Pavla, ali smo pozvani na njihovu radikalnu poniznost. Pozvani smo prepoznati i svoje snage i svoje slabosti, i ne bježati ni od jednog ni od drugog, radije prinoseći sve Kristu. Dar koji nam je dan u svecima jest da ne trebamo sami ići svojim zemaljskim hodočašćem. U trenutcima koji nas pozivaju na dublju poniznost – kada pogriješimo, kada ne postupimo na pravedan ili moralan način, kada se osjećamo preslabi i nekvalificirani za zadatak – možemo se obratiti sv. Petru i Pavlu, znajući da ćemo u njima pronaći razumijevanje.
Izvor: catholicexchange.com
Preveo: M. Đ.