Dok sam večeras uspavljivao svoga petogodišnjeg sina u krevetu, htio je „izgovoriti još neke molitve za ljude“. Mislim da je dio njegove namjere možda bio odgoditi vrijeme gašenja svjetla, ali kako da ne ispunim taj zahtjev?
Na popisu namjera uključio je „sve duše u čistilištu“, kad je zapravo stao i razmislio o onome što govori i pitao me o čistilištu. Spominjanje pakla i Sotone izazvalo je u njemu visceralnu reakciju i počeo je brisati suze koja su mu se skupljale oko očiju. Iako nikada ne želim vidjeti svoju djecu u boli ili uzrujane, malo je reći da sam bio dirnut.
Nakon što smo završili s molitvama i odgovorili na sva pitanja koja su proizašla iz našeg kratkog, ali intimnog razgovora, razmišljao sam o tome zašto je moj sin tako reagirao i bio sam sretan zbog toga. Mora imati osnovno razumijevanje pakla i to je dobra stvar. Iako petogodišnjaci ne moraju hodati zemljom brinući se o paklu, mislim da je važno da svaka osoba, mlada ili stara, čvrsto vjeruje u njega, kako bi njihova ljubav i želja za vječnošću s Bogom mogle rasti intenzivnije. Također sam razmišljao o svom razumijevanju pakla i grijeha kao dijete i bilo me sram shvatiti da moj sin možda ima bolje razumijevanje o njima nego ja kao 30-godišnjak.
Moje potpuno neznanje o paklu i grijehu nije me učinilo manje grešnikom i sigurno mi nije pomoglo da se približim Bogu, stoga me uznemiruje što se čini da su uglavnom bili pogođeni mojom katehizacijom.
Moralni relativizam zamijenio je vjerovanje u grijeh unutar naše kulture, što je nešto što se mora preokrenuti ako se ikada nadamo postići ljubaznije, velikodušnije i milosrdnije društvo. Žalosno mi je što se u činu kajanja koji su me učili kao dijete ne spominje Sotona ili pakao. Zašto je to tako? Kako to da nisam čuo molitvu sv. Mihovila dok nisam imao gotovo 30 godina? Moramo priznati grijeh gdje god postoji, posebno u našim vlastitim životima, kako bismo ga mogli izbjeći i pokajati se kada u njega padnemo. (Da, mi padamo u njega.) Pakao treba shvatiti kao pravu stvarnost jer kako nam to ne bi dalo još više razloga da želimo potrčati u Božji ljubavni zagrljaj.
Moja krajnja odgovornost kao oca jest učiniti sve što mogu kako bih pomogao svojoj djeci da dođu do svetosti. Ne očekujem da će ikada biti savršena, što je još veći razlog zašto se moram pobrinuti da budu potpuno svjesna grijeha i da znaju da nebo nije jedina vječnost za duše.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
