Bog je muškarce i žene obdario s urođenom željom za rađanjem i odgojem djece. To je jedan od najosnovnijih instinkta od svih, koji dijele sva Božja stvorenja. No katkad se Božji plan za naš život razlikuje od našeg i parovi shvate da ne mogu imati vlastitu biološku djecu.
U ovom najsloženijem problemu – neplodnosti i njezinim mogućim rješenjima – postoji velika količina zbrke i nesporazuma u vezi s učenjima Katoličke Crkve. Uostalom, imamo virtualni svemir kirurških i medicinskih postupaka koje treba procijeniti, a novi se objavljuju gotovo mjesečno. Moramo uzeti u obzir oplodnju samohranih žena i lezbijskih parova spermom; različite oblike kirurških zahvata za popravak oštećenih reproduktivnih sustava; rane ljudske embrije uzgojene u maternicama krava ili drugih životinja („ksenotransplantacija“); brojne varijante in vitro oplodnje (IVF); dizajnirane bebe začete isključivo kako bi se izbjegle (ili čak naslijedile) određene genetske bolesti; reproduktivno kloniranje; i surogat majčinstvo, da spomenemo samo neke.
Specijalist za IVF, dr. med. Randy S. Morris, kaže: „Drukčije [religiozno] gledište tvrdi da se, kako bi se utvrdila Božja volja, prvo moraju isprobati tretmani plodnosti. Ako Bog zaista ne želi da par ima djecu, jednostavno će spriječiti da tretmani djeluju.“
Nažalost, mnogi dijele dr. Morrisovo pogrešno shvaćanje crkvenih učenja. Prema istom rezoniranju, mogao bih uperiti pištolj u nekoga i povući okidač. Ako Bog želi da moja namjeravana žrtva živi, pobrinut će se da se pištolj zaglavi ili da ne uspije opaliti. Bilo da se radi o reproduktivnim tehnologijama ili otvorenom ubojstvu, Bog nam dopušta da zaobiđemo Njegovu volju za svoj život jer nam je dao najdragocjeniji dar slobodne volje. Dopušta nam da odaberemo zlo.
Zatim dr. Morris precizno opisuje razliku između moralno dopuštenih i nedopuštenih ART-ova: „Ako par nema pravo na dijete, onda se može tvrditi da liječnik nema moralno opravdanje da im pomogne u stvaranju djeteta. Iako može biti moralno liječiti bolest koja sprječava tijelo da rodi dijete, poput operacije otvaranja začepljenih jajovoda, bilo bi moralno neprihvatljivo koristiti one tretmane koji imaju za cilj stvaranje djeteta, ali i dalje ostavljaju par neplodnim. IVF bi spadao u ovu potonju kategoriju.“
U praksi, nedopuštene tehnologije potpomognute oplodnje ne nastoje izliječiti bolest ili ozljedu. Umjesto toga, one zadovoljavaju želju zaobilazeći ili zamjenjujući bračni čin. Nasuprot tome, legalne metode potpomognute oplodnje zapravo liječe ozljedu ili nedostatak s namjerom da bračnom paru omoguće prirodno začeće.
Je li imati djecu pravo?
Kao što pokazuje citat na početku ovog članka, mnogi znanstvenici izjednačavaju porive i želje s „osnovnim ljudskim pravima“. Velike multinacionalne organizacije preuzimaju ovaj cilj; Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) pri Ujedinjenim narodima nedavno je objavila dokument u kojem tvrdi da nemogućnost rađanja djece (uključujući i nedostatak uspjeha u pronalaženju seksualnog „partnera“) predstavlja invaliditet koji su vlade dužne ublažiti, dajući svakoj osobi „pravo na reprodukciju“. Drugim riječima, samci i samice su po definiciji „neplodni“.
Specijalist za plodnost David Adamson, jedan od autora nove i proširene klasifikacije „neplodnosti“, tvrdi da nova definicija utvrđuje da pojedinac ima pravo na reprodukciju bez obzira na to ima li partnera ili ne. To je velika promjena. To temeljno mijenja tko bi trebao biti uključen u ovu skupinu i tko bi trebao imati pristup zdravstvenoj skrbi. Postavlja međunarodni pravni standard. Zemlje su njime obvezane.
Očito je da medicinski birokrati iz bjelokosne kule u SZO-u blaženo nisu svjesni da svako novo „pravo“ koje izmisle zahtijeva odgovarajuću obvezu od strane drugih – u ovom slučaju, korištenje ženskog tijela, činjenicu koju su uočile i s pravom kritizirale vodeće feministkinje.
Samo proglašavanje nečega „apsolutnim ljudskim pravom“ ne čini ga magično takvim. Čak ni sretno bračni par s obilnim resursima nema pravo na dijete, jer dijete je osoba, a nitko nema „pravo“ na drugu osobu.
Svi smo stvoreni na sliku i priliku Božju i stoga dijelimo Njegovo dostojanstvo. Nažalost, naš svijet je prepun kršenja ovog dostojanstva, posebno na početku i na kraju života. Uz to, bračni parovi dijele dodatno jedinstveno i dragocjeno dostojanstvo zbog činjenice da su ujedinjeni u jedno tijelo. Kad se druge strane uključe u njihovo zajedničko stvaranje djeteta, nastat će mnogi problemi – i duhovni i fizički.
Na tešku kušnju bezdjetnosti ili nemogućnosti pronalaska supružnika možemo odgovoriti na jedan od dva načina. Možemo se boriti protiv njih svom svojom energijom i snagom i, bez obzira na to pobijedimo li ih ili ne, naći ćemo se pogođeni čudnom prazninom duše. Ili možemo koristiti legalnu tehnologiju u pokušaju da zaobiđemo svoju neplodnost, priznajući Božju vlast nad našim životima, znajući da je naša krajnja sreća Njegova briga.
Supružnici koji se nađu u ovoj žalosnoj situaciji pozvani su u njoj pronaći priliku za posebno sudjelovanje u Gospodnjem križu, izvoru duhovne plodnosti. Sterilni parovi ne smiju zaboraviti da čak i kada prokreacija nije moguća, bračni život zbog toga ne gubi svoju vrijednost. Tjelesna sterilnost doista može biti za supružnike prilika za druge važne usluge životu ljudske osobe, naprimjer, posvojenje, različiti oblici odgojnog rada i pomoć drugim obiteljima te siromašnoj ili djeci s invaliditetom.
Izvor: hli.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
