Jako je važno da na vrijeme prepoznamo i odbijemo napasti koje nas vode do neuredne navezanosti na prolazna dobra. Najbolji trenutak da pobijedimo napast jest onaj čim je postanemo svjesni.
Kad započnemo duhovno putovanje, primjećujemo da u nama postoje raznovrsne želje, koje su često u međusobnom sukobu. Kako nas riječ Božja sve više oblikuje i misao Kristova prožima, počinjemo primjećivati da se i naše želje i emocije mijenjaju i usklađuju. Ono što smo ranije jako željeli, sada nam postaje manje važno, a ono što nam se nije sviđalo, sada postaje privlačno. Dakle, promjena stavova utječe na preobrazbu osjećaja. Zato nas Isus poziva da uskladimo svoje misli i stavove s njegovom porukom, odnosno da usvojimo biblijski svjetonazor. Ako poslušamo i slijedimo Isusove riječi, onda će se i naši osjećaji straha i radosti početi mijenjati.
Isus nam govori da se trebamo više bojati Boga – koji nas može baciti u pakao, nego ljudi – koji nam mogu ubiti tijelo (Lk 12, 4-5). Strah da ne izgubimo vječni život mnogo je važniji od straha da ne izgubimo zemaljski život. S vremenom se strah Božji pretvara u pouzdanje i ljubav prema Bogu, odnosno strah od kazne preobražava se u pouzdanje u Božju ljubav (usp. 1 Iv 4, 17-18). Dakako, spasonosni strah da Boga ne povrijedimo i izgubimo raj ostaje i dalje. Strah Božji je početak mudrosti, ali punina mudrosti jest ljubav Božja. Dakle, strah se preobražava u ljubav.
Nadalje, Isus nas poučava i o preobrazbi osjećaja radosti. Kako dopuštamo Kristovim riječima da nas oblikuju, tako se mijenja i naš odnos prema stvarima. Mijenja se i razlog naše radosti. Apostoli su se jako obradovali što im se zlodusi pokoravaju na Isusovo ime ovdje na zemlji, ali Isus im kaže da se trebaju još više radovati što će doći u nebo (usp. Lk 10, 20). Dakle, koliko Kristova istina bude prožimala naše biće toliko će i naši osjećaji odražavati logiku te istine.
Sv. Ivan od Križa, slijedeći skolastičku teologiju, nabraja šest skupina dobara kojima bismo se trebali radovati. To su: vremenita, prirodna, osjetilna, moralna, nadnaravna i duhovna dobra. U vremenita dobra ubraja novac, ugled, položaj, međuljudske odnose. Pod prirodnim dobrima misli na ljepotu, inteligenciju, talente. Osjetilna dobra uključuju užitke naših osjetila. U moralna dobra spadaju kreposti, djela milosrđa, dobro ponašanje. Pod nadnaravnim dobrima misli na karizmatske darove Duha Svetoga. U duhovna dobra ubraja ulivene Božje darove, kako ugodne tako i bolne, koji nas pripremaju na sjedinjenje s Bogom.
Ivan smatra da su sva ova dobra izvor prave radosti samo kad nam pomažu da proslavimo i štujemo Stvoritelja. Ali, zbog naše grešne naravi, često se neprikladno služimo vremenitim dobrima pa gubimo pravu radost. Zapravo, što se više radujemo stvorenjima, to se više udaljavamo od Stvoritelja. A to šteti našoj duši i spasenju. Postoje četiri stupnja te štete. Prvi stupanj štete od neurednoga radovanja vremenitim stvarima jest zamračenje ili sljepoća razuma za Božje stvari. To dovodi do određenoga nazadovanja. Drugi stupanj štete jest popustljivost volje prema prolaznim stvarima. Posljedica toga je duhovne mlakosti i nemara. Treći stupanj štete jest potpuno napuštanje Boga, što dovodi do pada u smrtne grijehe iz pohlepe.
Četvrti stupanj štete jest zaborav Boga. Grešnici na ovome stupnju počinju se klanjati novome „bogu” – novcu. Dakle, pohlepa prelazi u idolatriju (usp. Kol 3,5). Stoga je jako važno da na vrijeme prepoznamo i odbijemo napasti koje nas vode do neuredne navezanosti na prolazna dobra. Najbolji trenutak da pobijedimo napast jest onaj čim je postanemo svjesni. I sveci nas potiču na pokoru i disciplinu kako bismo svladali napasti i postigli velike duhovne plodove. Zato slijedimo evanđeosku mudrost: ako „izgubimo” svoju neurednu radost u vremenitim dobrima, onda dobivamo veću i čišću radost u tim dobrima. Tek kad se odreknemo sebe i svoje neuredne sebičnosti – pronalazimo sebe.
Izvor: svjetlorijeci.ba
Foto: Unsplash
