U Evanđeljima, Isusovo srce je ispunjeno sažaljenjem prema mnoštvu (usp. Mt 9, 36), a uz to nam govori da je blagog i poniznog srca (Mt 11, 29).
Presveto Srce Isusovo koje je počelo kucati u utrobi Blažene Djevice prije više od 2000 godina i danas kuca u proslavljenom čovječanstvu uskrslog Krista. I pulsirat će zauvijek, ispumpavajući milost, milosrđe i život Božji cijelom čovječanstvu. U Srcu Gospodinovom doživljavamo ogromno Božje milosrđe i Njegovu beskonačnu želju da bude u odnosu s nama.
Tijekom stoljeća, mnogi kršćani razvili su oštre slike Boga i Isusa kao strašnih sudaca, udaljenih od ljudskih poslova, spremnih izreći kaznu za moralni neuspjeh. Blažena Djevica Marija i sveci postali su prijateljski, pristupačni zagovornici koji će se obraćati Bogu za nas, moleći za grešne i zalutale duše. Jansenizam, posebno raširen u Francuskoj u 16. i 17. stoljeću, prenaglašavao je Božji gnjev, nedostojnost ljudske prirode i strah kao temeljni odgovor na božansko.
U tom kontekstu, ukazanja Presvetog Srca Isusova sv. Margareti Mariji Alacoque očituju potrebu za teološkom korekcijom i duhovnom ravnotežom u odnosu na popularne percepcije Krista. Isus je svetici otkrio svoje srce koje gori ljubavlju prema čovječanstvu. Probodeno i razapeto – nudeći spasenje i milosrđe – Isusovo srce žudi da mu zauzvrat ponudimo svoju ljubav i odanost. Ako su se neki iskrivljeni oblici duhovnosti usredotočili samo na Božju kaznu, Presveto Srce je naglašavalo milosrđe. Ako su se mnogi vjernici pretjerano bojali Boga, ovdje su se očitovali božanska ljubav i radost. Ako se Isus prije činio dalekim i nepristupačnim, Presveto Srce nas poziva da uđemo u božansku peć ljubavi.
Sveta Margareta Marija opisala je svoje iskustvo s Gospodinom: „Moje božansko Srce toliko strastveno voli ljudski rod, a posebno tebe, da više ne može zadržavati zadržani plamen svoje goruće ljubavi. On mora provaliti kroz tebe i otkriti moje Srce svijetu, kako bi obogatio čovječanstvo svojim blagom.“ Nakon ove objave, Isus je sjedinio njezino srce sa svojim u spoju mistične ljubavi i radosti.
Kao što nas sveti Ivan podsjeća, Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4), Onaj koji se poništava za druge, želeći naše vječno spasenje, tražeći izgubljene i noseći zalutale ovce kući. Cijeli Kristov događaj je poslanje milosrđa, jer se Sin, u radikalnoj poslušnosti Ocu, utjelovljuje u našem tijelu – propovijedajući Evanđelje Kraljevstva, liječeći bolesne, opraštajući grešnicima, hraneći gladne i, na kraju, nudeći svoj život na križu. Svaka Isusova riječ, djelo, gesta i stav očituju savršenu, čistu i nesebičnu ljubav prema svakoj ljudskoj osobi. Ako ljubav znači htjeti dobro drugoga, potpuno oslobođeno sebičnosti, savršenstvo takve ljubavi vidimo u gorućem Kristovom srcu.
Da ne bismo pomislili da je takva ljubav naivna, pojednostavljena ili laka, Presveto Srce sja, okrunjeno trnjem, probodeno i krvari. Kristovo raspeće je zastrašujući put kroz dolinu tame i zla kojim sam Bog hoda, prihvaćajući sve grešno, slomljeno i mrtvo što nas zarobljava i uništava. Ostajući tihim pred svojim progoniteljima, moleći se za svoje ubojice, ljubeći umirućeg lopova i moleći oprost za grešnike, Isus pokazuje da je bezuvjetna, beskonačna i božanska ljubav njegova srca jedina sila koja može izliječiti svijet od njegove mržnje, grijeha i odbacivanja Boga. Preuzimajući na sebe cjelokupnost ljudskog zla koje je počinila svaka osoba svakog vremena, Krist prelama ovu ogromnu tamu u svjetlo Uskrsnuća.
Suočeno s beskrajnim i strašnim nasiljem terorizma, masovnim pucnjavama, zlostavljanjem svih vrsta i dubokim nepoštivanjem svetosti ljudskog života, naše suvremeno društvo pronaći će nadu, iscjeljenje i mir samo kroz Presveto Srce Isusa Krista.
Od čega se sastoji pobožnost Presvetom Srcu? Kako je danas shvaćamo? Formalno posvećenje, svakodnevni prinos, slavlje euharistije i pomirenja na uzastopne prve petke u mjesecu, izlaganje i štovanje slike Presvetog Srca čine neke od specifičnih praksi povezanih s ovom dubokom pobožnošću.
Kao i svaka vjerska posveta, ona posvećena Presvetom Srcu, na neki je način aktualizacija naše krsne milosti. U vodama krštenja oblačimo se u Krista – pomazani Duhom Svetim da živimo kao novo stvorenje u životu Presvetog Trojstva – da prihvatimo dobrotu Evanđelja. Posvećivanje sebe Presvetom Srcu osoban je i pun ljubavi način obnove i življenja naših krsnih zavjeta. Priznajemo Isusovu suverenost u našim životima, obećavajući svoju ljubav Onome koji nas je tako milostivo i žrtveno volio. Svakog prvog petka u mjesecu, kada bi moja obitelj usmeno obnovila našu posvetu, podsjetila bih se na Isusovu prisutnost, zaštitu i moć u mom životu. Ta me molitva nadahnula da pokušam postupati s drugima kao što bih postupio sa samim Kristom. Ako to već niste učinili, razmislite o tome da formalno posvetite svoj brak, obitelj, dom i život Presvetom Srcu. To čini veliku razliku.
Dnevni prinos je jednostavna molitva u kojoj Bogu dajemo svoj dan: njegovu molitvu, rad, radost i patnje. Ovaj prinos srca obnavlja našu posvećenost i podsjeća nas da živimo u svetoj svjesnosti da ono što činimo, govorimo, cijenimo i prihvaćamo treba biti dostojan uzvrat Gospodinu koji je toliko toga učinio za nas. Sjećam se molitve jutarnjeg prinosa u osnovnoj školi; ovaj dnevni ritual podsjetio me da je ono što radim u školi, kod kuće, na igralištu, s obitelji i kolegama iz razreda važno Bogu – nadahnjujući me da želim dati sve od sebe.
Dolazeći u vrijeme kad su vjernici rijetko primali euharistiju, Isusov zahtjev da ispovijedamo svoje grijehe i primamo pričest svakog prvog petka u Kristu ukazuje na euharistiju i sakramente kao temeljni način susreta s Gospodinovom ljubavlju. U euharistiji nam se Isus potpuno predaje, doslovno ulazeći u naša tijela, duše i živote. Ulazimo u Onoga kojeg jedemo i pijemo, duboko sjedinjeni s Kristom. U sakramentu pomirenja doživljavamo milosrđe i oproštenje koje smo stekli na Kalvariji – primamo nježni zagrljaj Gospodinov i iscjeljujuću moć pashalnog otajstva. Po ovim sakramentima Isus nas privlači u svoje srce i dopušta nam da u ovom životu iskusimo ljubav i radost neba. Sva bogatstva Božjeg unutarnjeg života očituju se u Kristovom Srcu i nude nam se u misi i u ispovijedi.
Časteći i prikazujući slike Presvetog Srca, pozivamo druge da i sami iskuse Isusovu ljubav. Moć vizualnih prikaza je jasna – još se uvijek sjećam svakog umjetničkog detalja te slike u spavaćoj sobi svojih roditelja! Ne možemo promatrati tako svetu i milosrdnu sliku s ravnodušnošću ili nezahvalnošću. Jedan pogled na Isusovo srce trebao bi nas otopiti, preobratiti i nadahnuti da zauzvrat damo svoja srca.
Pobožnost Presvetom Srcu nije magija ili neka automatska ulaznica za nebo; to je sveti način da susrećemo puninu Evanđelja, dobru vijest o Božjoj spasonosnoj ljubavi izlivenoj za nas u Isusu Kristu. Kako budemo stalno napredovali u svom znanju i zajedništvu s Gospodinom, sve ćemo dublje zaljubljeni u Isusa i živjeti taj preobražavajući i otkupiteljski odnos u svakom detalju naših života. Ova pobožnost ujedinjuje naše misli, srca i volju u jednom velikom činu žrtvovanja – potpunom daru sebe Onome koji se prvi potpuno darovao nama i za nas.
Izvor: simplycatholic.com
Preveo: M. Đ.
