Rivalstvo utemeljeno na prijateljstvu: Sinner i Alcaraz podsjećaju nas da milost pobjeđuje i na terenu i izvan njega.
Postoji nešto bezvremensko u dobrom rivalstvu. Kad je rivalstvo obavijeno istinskim prijateljstvom, međusobnim poštovanjem i dobrom dozom razigranog zadirkivanja, ono postaje lekcija o tome kako rastemo – ne usprkos jedni drugima, već jedni zahvaljujući drugima.
Ovo je priča o Janniku Sinneru i Carlosu Alcarazu – dvjema mladim teniskim zvijezdama, obojica još uvijek u ranim dvadesetima. Na terenu su njihovi mečevi žestoke bitke volje i vještine. Međutim, izvan terena njihovo prijateljstvo cvjeta.
Alcaraz je govoreći o odnosu sa Sinnerom rekao da je „stvarno sretan što je izgradio dobar odnos izvan terena i veliko rivalstvo na terenu koje ga tjera da se svakim danom poboljšava.“
Wimbledonsko finale 13. srpnja između ove dvojice bilo je još jedno zapanjujuće poglavlje u njihovu zajedničkom putovanju. Na središnjem terenu, pod budnim okom kraljevske obitelji i obožavatelja diljem svijeta, Sinner je svladao Alcaraza u četiri seta – 4-6, 6-4, 6-4, 6-4 – osvojivši svoj prvi wimbledonski naslov i ispisavši povijest kao prvi Talijan koji je pobijedio na prestižnoj adresi SW19.
Ipak, i nakon pobjede, duh utakmice je bio ono što se isticalo. Nakon posljednjeg poena, njih dvojica su se zagrlili, a njihovi osmijesi i riječi svjedočili su o prijateljstvu koje je dublje od trofeja za koje se bore. Bio je to odraz onoga što sport u svome najboljem izdanju može biti: bratstvo koje nadilazi rivalstvo.
Poštovanje tradicije
Obojica su također pokazali duboko poštovanje prema tradicijama Wimbledona i prisutnosti britanske kraljevske obitelji. Princeza Catherine, princeza od Walesa i pokroviteljica All England Cluba, uručila je trofeje – trenutak koji je Sinner opisao kao „nevjerojatan“.
Kasnije je primijetio: „Tako je lijepo što nas gledaju jer to čini događaj još posebnijim. Vidite koliko im je stalo do sporta… To je vrlo, vrlo prestižno.“
Ovi su trenutci naglasili koliko skromno obojica pristupaju centru pažnje, odajući počast dostojanstvenicima utakmice i baštini igre.
Potraga da „postanem bolja osoba“
Posebno za katolike, Sinnerov uspon nosi dodatnu razinu interesa. Ranije ove godine, bio je jedan od prvih sportskih prvaka koji je upoznao novoizabranog papu Lava XIV.
Tom prilikom Sinner je Svetom Ocu poklonio jedan od svojih reketa, a Papa, uvijek spretan s dosjetkama, zadirkivao je o simbolici Sinnerova prezimena dok se šalio o tome kako će obući svoju bijelo „odijelo“ kako bi igrao u Wimbledonu. Sinner se kasnije sa zahvalnošću prisjetio susreta, napominjući koliko je bilo obogaćujuće povezati se s papom koji cijeni ljepotu i disciplinu sporta.
I upravo je ta disciplina dovela Talijana do podizanja trofeja Wimbledona u nedjelju. I u pravom Sinnerovu stilu, mladi prvak izrazio je perspektivu utemeljenu na poniznosti:
„Nevjerojatno je biti u ovoj poziciji… Samo živim svoj san.“ Još značajnije, dodao je da ne želi samo rasti kao igrač, već „postati bolja osoba“.
Čak i u porazu, Alcaraz je pokazao svoje dostojanstvo, rekavši svome prijatelju: „Samo naprijed. Jako sam sretan zbog tebe.“
U eri u kojoj konkurencija često prelazi u neprijateljstvo, veza između ova dva mlada prvaka nudi osvježavajuću alternativu: svijet u kojem se rivali međusobno poboljšavaju, pobjede se dijele sa zahvalnošću, a karakter je jednako važan kao i talent.
Za one od nas koji gledaju, to je blagi podsjetnik na evanđeoske vrline koje djeluju u svijetu – gdje prijateljstvo može cvjetati čak i usred natjecanja, poniznost sja jače od ponosa, a međusobno poštovanje pobjeđuje.
Na kraju, i Sinner i Alcaraz nisu sišli sa središnjeg terena samo kao prvaci i finalisti, već kao mladići koji pokazuju što znači težiti veličini s poniznošću i dostojanstvom.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
