Gotovo nezapažen u našim hrvatskim medijima ostao je govor pape Franje na općoj audijenciji 12. rujna 2020. u dvorani Pavla VI.
Sudionicima audijencije papa Franjo je govorio kako se ljudi našeg vremena ne dive više prirodi, nego ju „proždiru“. Osim tog čudnog odnosa prema prirodi, papa je progovorio o bolestima našeg doba. Bolesti trošenja i robovanju mobitelima.
„Bolest trošenja. To je naša bolest! Jedva čekamo da se dokopamo najnovije aplikacije, ali više ne znamo imena susjeda, a još manje znamo razlikovati jedno stablo od drugoga. I što je još teže, tim se načinom života gube korijeni, gubi se zahvalnost za ono što postoji i za one koji su nam to dali. Da ne bismo zaboravljali, moramo se vratiti promišljanju; da nam bezbroj beskorisnih stvari ne bi odvraćale pozornost, potrebno je ponovno pronaći tišinu; da se srce ne bi razboljelo, treba znati stati. Nije to lako. Naprimjer, trebamo se osloboditi robovanja mobitelu kako bismo pogledali u oči onima oko sebe i stvorenja koja su nam dana“, rekao je Papa.
„Kontemplirati“, nastavio je Sveti Otac, „znači dati sebi vremena za šutnju, molitvu, tako da se duši vrati sklad, zdrava ravnoteža između glave, srca i ruku; između misli, osjećaja i djelovanja. Kontemplacija je protuotrov za ishitrene, površne i neuvjerljive odluke. Onaj tko kontemplira uči osjećati tlo na kojem stoji, shvaća da nije sam na svijetu i bez smisla. Otkriva nježnost Božjeg pogleda i shvaća da je dragocjen. Svatko je važan u Božjim očima, svatko može preobraziti djelić svijeta zagađenog ljudskim proždrljivošću u dobru stvarnost koju želi Stvoritelj. Oni koji znaju kontemplirati, zapravo ne sjede besposleni, nego čine nešto konkretno. Kontemplacija te vodi do djelovanja, do činjenja.“
Ovakvo promišljanje pape Franje utemeljeno je na realnosti koju možemo, a ne moramo, ako ne želimo priznati. Zaluđeni smo trošenjem i kupovanjem sve boljih i boljih mobilnih uređaja koje nam predlažu reklamne ponude prodavatelja mobilnih uređaja.
Robovanje mobitelima udaljava nas od bližnjih i prijatelja
Ovo što zapaža papa Franjo, primijetio sam i ja za vrijeme mojeg čestog rekreacijskog trčanja. Trčeći često sustižem i prestižem majke koje jednom rukom drže kolica s malim djetetom, a u drugoj ruci drže neprekidno aktivan mobitel. Pišu poruke ili su na društvenim mrežama. Slično je i s osobama koje vode na povodcu svog kućnog ljubimca. Znao sam primijetiti da u kafiću sjede mladić i djevojka uz kavu: šute, i svatko od njih ponaosob „tipka“ po mobitelu. Razgovor je kratak, rečenice kratke, a komunikacija minimalna u svakom pogledu. Mobiteli su na gotovo neprimjetno brzi način udaljili ljude jedne od drugih. A isto tako udaljili su ih od prirode koja nas okružuje i zapažanja svega lijepog u prirodi. Ne samo da ne znamo imena susjeda, da ne znamo razlikovati jedno stablo od drugoga, kako reče papa Franjo, postali smo ravnodušni prema cvrkutu ptica ili običnog cvrčka. S jedne strane postoji pretjerana ovisnost o stalnoj aktivnosti na društvenim mrežama, a s druge strane strah da ne ostanemo bez mobitela, signala i mogućnosti komuniciranja.
Nomofobija bolest modernog načina života
Nomofobija je pojam kojim se opisuje sve više prisutan strah koji je posljedica modernog načina života, a to je strah od gubitka mobitela ili da se ostane bez signala – što znači gubitak kontakta koji je inače omogućen putem mobitela i računala. Ono što izaziva osjećaj straha i tjeskobe je da u slučaju gubitka mobitela nije moguća komunikacija, gubi se povezanost i pristup informacijama. Ovaj strah uključuje strah od gubitka mobitela, njegovog lomljenja, krađe ili gubitka signala. Termin nomofobija predstavlja kraticu za “no-mobile-phone phobia”, a skovan je 2010. godine tijekom istraživanja provedenog u Velikoj Britaniji. Smatra se da se u podlozi ove “fobije”, paničnog straha nalaze ozbiljnija stanja i poremećaji.
Postoji izrazita anksioznost pri mogućnosti da se izgubi mobitel ili kontakt. U podlozi je strah osobe da će joj možda pozliti ili joj neće biti dobro, a da neće moći dobiti pomoć u tom trenutku. Studija je pokazala da gotovo 53 % osoba koje koriste mobitel u Velikoj Britaniji postaju anksiozne kada izgube svoj mobitel, kada im se isprazni baterija ili im istekne bon ili nemaju signal. Oko 58 % muškaraca i 47 % žena pati od navedene fobije, a dodatnih 9 % osoba je pod stresom kada su im mobiteli isključeni. Studija je obuhvatila 2163 osoba, a 55 % ispitanika kao glavni razlog potrebe za mobitelom navodi održavanje kontakta s prijateljima ili obitelji zbog čega postaju tjeskobni kada ne mogu koristiti svoje mobitele. Studija uspoređuje tu razinu stresa s razinom stresa kod “nervoze dana prije vjenčanja” ili odlaska stomatologu.
Istraživanja pokazuju da u sklopu nomofobije neke osobe proživljavaju osjećaje tjeskobe ili patnje kada nemaju svoj mobitel te razinu ovisnosti o mobitelu za obavljanje osnovnih zadataka i ispunjavanje važnih potreba (učenje, osjećaj sigurnosti i održavanje kontakta s drugim osobama i izvorom informacija). Neki od znakova koji upućuju na ovaj poremećaj su, naprimjer: nemogućnost da uopće isključimo svoj mobitel, opsesivno provjeravanje propuštenih poziva, elektronskih poruka ili „sms“ poruka, stalno nadopunjavanje baterije te da se uvijek nosi mobitel sa sobom (i kada, naprimjer, idemo u kupaonicu).
Žalosno je promatrati ovisnike o mobitelu
Papa Franjo je na općoj audijenciji 12. rujna kazao kako „treba znati stati“. Uistinu treba znati stati i u tom stajanju šuteći promišljati o samom sebi, o mogućim ovisnostima koje su me zaokupile a da toga možda nisam dovoljno svjestan. Nije li paradoksalno voziti svoje dijete u kolicima i ne uživati u tome, nego biti zaokupljen nekim događajem na društvenim mrežama, ili dopisivanjem? Nije li paradoksalno govoriti kako imam kućnog ljubimca, a izgleda kao ga šetam pod moraš, držeći jednom rukom povodac, a u drugoj neprekidno aktivan mobitel? Nije li glupo biti na godišnjem odmoru i svaki dan pod obavezno, čak i na plažu, nositi mobitel? Žalosno je slušati panično i učestao propitkivanje: „Gdje mi je mobitel? Jesi li ga vidio? Gdje sam ga stavio? Što ću ja bez mobitela? U njemu su mi svi kontakti. Možda je pao iza sjedišta suvozača?“
Papa Franjo ističe kako treba znati stati, pronaći tišinu da se ne razboli srce. Dobro je znati odabrati mjesto tišine, mjesto mira, mjesto za molitvu i ispitivanje savjesti, osjećaja i mogućih osobnih ovisnosti. Vrijeme odmora u tjednu, ili mjesecu, je upravo prilika da se udaljimo od računala, mobitela. Barem na neko kratko vrijeme. Da se možda jedno popodne posvetimo čitanju, šetnji bez mobitela. Boravku na plaži, ali bez mobitela. Čovjeku našeg doba nametnut je nesklad duše, razuma i tijela. A ubrzani tempo života trajni nemir u životnom okruženju, obitelji, domovini i svijetu. Svi smo psihološki pod pritiskom: koronavirus, statistike oboljelih, broj umrlih, psihoze nezadovoljnih generacija ljudi u svijetu, besparica, nezaposlenost. Sve to djeluje psihofizički iscrpljujuće i ne može se „probaviti“. Pojedinac našeg doba će morati naučiti sam stvarati u sebi sklad duše, srca, emocija i intelekta. U tom smislu papa Franjo vrlo dobro zapaža problematiku čovjeka, i motivira ga da zna stati, ući u duhovnu samoću molitve i kontemplacije.
vlč. Vladimir Trkmić
Izvor: duhovnost.net
Foto: iStock
