Ljeto može biti pustoš za duhovni rast.
Ljeto ima bezbroj pozitivnih strana. Mnogi ljudi koristi većinu vremena za odmor upravo u ljetnim mjesecima zbog dobrog vremena i zato što njihova djeca nisu u školi. To ostavlja više mogućnosti za očeve i majke da budu sa svojom djecom – nešto što naša djeca očajnički trebaju i žele. Ovo je zdravo i trebalo bi češće biti dio rutine naših obitelji.
Ljeto znači više vremena vani na svježem zraku i u prirodi. Obitelji se češće opuštaju u dvorištu i sklonija su aktivnijem vježbanju, ali i odlasku na plažu ili jednostavno ostajanjem vani zato što mogu. Ljeti smo povezaniji s Božjim stvorenjem, a to je lijepa stvar.
Više društvenih interakcija uobičajeno je za većinu ljudi u to vrijeme jer više razgovaramo sa susjedima i češće ugošćujemo prijatelje i obitelj u kući. Čini se da se naša mreža širi kad je vrijeme ljepše i dani duži. Moramo biti povezaniji jedni s drugima više nego ikad, a ljeto mnogima pruža tu priliku.
Pozitivnih strana ljeta ima napretek. Mnogi pak ističu kako u ljetnim mjesecima nedostaje molitve i Boga. Osobna molitva za mnoge ljeti može biti gotovo nepostojeća. Putujemo u rasponu od nekoliko mjeseci i jedino što imamo za pokazati su neke fotografije na telefonu i osjećaj da je „ljeto prebrzo prošlo i da je sad sve gotovo”.
Veliki duhovni pisci primjećuju da postoje razdoblja u našim životima puna molitve kad se duhovni rast čini nepostojećim. Međutim, poteškoće u fokusiranju na Boga ljeti nisu slučaj tamne noći duše. Za mnoge od nas, nije da smo često molili i da nismo doživjeli nikakvu utjehu u tome procesu. Problem je u tome što jednostavno nismo sjeli, zaustavili sve i obratili se Bogu.
Za većinu Amerikanaca problem se nalazi u tome kako opisujemo svoj odnos s Bogom. Duhovni život može postati jedan aspekt jednog dana u tjednu jer smo (točno toliko) zaposleni i umorni od posla i životnih stresova. Ljeto ima drukčiji izazov. Ne obuzima nas posao nego stvari koje želimo raditi. Ne izjedaju nas karijera i sportovi naše djece, već želja da konačno imamo vremena raditi što god želimo i da ne moramo brinuti o tome.
Kvalitetno i kvantitetno povećanje provođenja vremena s obitelji je dobra i sveta stvar. Kao i boravak u prirodi i druženje s prijateljima. Više vježbanja, brige o svome tijelu i više aktivnosti također je nešto što se od nas traži. Međutim, nijedna od ovih aktivnosti nije isključivo molitva. One mogu podići naš um Bogu, i mogu nam pokazati neku Njegovu stranu za koju nismo ni svjesni da je vidimo, ali one nisu molitva.
Ako je naš poziv bračni život, onda imamo odgovornost brinuti se za svoga supružnika i učiniti ga našim prioritetom. Služenje njemu je služenje Gospodinu. Ali odlazak s njime na odmor i plažu nije molitva.
Boga možemo susresti u prirodi. Psalmi i mnogi sveci bilježe ovu stvarnost. Ali planinarenje nije molitva. Sjediti vani jer to je ono što želimo činiti nije molitva. To bi moglo biti zabavno, i moglo bi biti dobro za nas na neki način, ali to nije naš molitveni život.
Sve te optužujuće primjedbe nisu izrečene iz ljutnje ili osude. One su jednostavno ono što znamo iz kršćanske tradicije i iz riječi samoga Isusa: „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6, 6).
Lijek je jednostavno izdvojiti vrijeme koje se može provesti s Njim i samo s Njim. Koje navike možemo steći ljeti, a koje će nam pomoći tijekom cijele godine? Praktična mudrost i spisi mnogih svetaca primjećuju da je započinjanje dana molitvom najbolji recept kako bismo se pobrinuli da se oslanjamo na Boga i učinili Ga središnjom točkom našeg dana tako što ćemo Mu se prvom obratiti.
Praktično govoreći, ako se ne probudimo prije djece i ne pomolimo odmah ujutro, vrlo vjerojatno nećemo imati vremena za molitvu kada krenu naše druge obveze. Obraćanje Bogu u molitvi kroz jutarnju tišinu čini nas spremnima prihvatiti dan jer nas je On nahranio. To bi moglo značiti da se ljeti moramo probuditi ranije. To također znači da moramo dati sve od sebe da ostanemo postojani u održavanju alarma postavljenim i ustajanju kad se on oglasi.
Započinjanje dana molitvom, polagana i namjerna molitva prije jela, svraćanje u mjesnu crkvu na molitvu s obitelji i dodatno vrijeme molitve nedjeljom izvan mise, sve su to načini na koje možemo posvetiti naše ljeto i započeti putovanje prema tome da učinimo Krista središtem svega što radimo, bez obzira na doba godine.
Navike vode k svetosti. Namjerno opredjeljenje da budemo s Bogom i provođenje više vremena u pobožnosti dovest će do dubljeg obraćenja života. Čineći to, dovest će nas u kontakt sa Spasiteljem i pomoći će nam da ostanemo u Njegovoj prisutnosti bez obzira na to što činili. Tada možemo „bez prestanka moliti” (1 Sol 5, 17) i ispuniti Gospodinovu zapovijed, što će nas dovesti do jedine stvari koju On najviše želi: jednostavno provesti vrijeme jedan na jedan s nama.
Thomas Griffin
Izvor: crisimagazine.com
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
