Sveti Bernardino Realino, talijanski isusovac, rođen je 1. prosinca 1530. u Carpiju (provincija Modena, Emilia-Romagna). Studirao je u Modeni, Ferrari i Bologni. Diplomirao je 1556. građansko i crkveno pravo u Bologni, službovao kao gradonačelnik u Cassineu i Felizzanu (provincija Alessandria, Pijemont) te kao predsjednik suda u Castelleoneu (provincija Cremona, Lombardija).
Bio je vedar, srdačan i darežljiv čovjek. Zatim je stupio u službu Francesca Ferdinanda d’Ávalosa, potkralja Sicilije. Nastanio se u Napulju, ostao bez voljene supruge i tada se odazvao pozivu Krista Gospodina. Stupio je 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu. U jednom pismu svojem ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: „U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno se odijeva, ali se zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Za svećenika je zaređen 24. svibnja 1567. U Napulju je djelovao kao vjeroučitelj, propovjednik, učitelj novaka i voditelj Marijine kongregacije.
Od 1574. živio je i radio u Lecceu (Puglia), gdje je osnovao i kolegij, u kojem je djelovao kao poglavar. Na početku boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, ali se nije predao. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Svojom svetošću i ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću i uslužnošću, omilio je svima pa su ga nazvali „ocem grada“. Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i obični svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, a pročuo se i po svojim čudima.
Otac Bernardino Realino bio je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temeljio na dubokoj povezanosti s Isusom. Iz te je povezanosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. Sav se grad okupljao oko njegove osobe pa su ga gradski oci pred kraj života zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je za svoj dragi grad neprestano molio Gospodina.
Preminuo je na današnji dan, 2. srpnja 1616, u Lecceu. Na njegovom grobu dogodila su se mnoga čuda. Blaženim ga je 27. rujna 1895. proglasio papa Leon XIII, a svetim 22. lipnja 1947. Pio XII. Njegove relikvije čuvaju se u isusovačkoj crkvi u Lecceu. Zaštitnik je grada Leccea te mnogih naselja, župa, crkava i kapela u Italiji i svijetu.
Izvor: zupajastrebarsko.hr
