Zadivljen sam koliko često vidim neki naslov slavne majke koja „brani“ svoju odluku da ostane kod kuće s djecom. Njezino bogatstvo to očito dopušta, ali opće mišljenje ne. Što ona govori svim tim ženama koje moraju raditi – da je biti kod kuće… bolje? Kakva hrabrost! Ali, s druge strane, mnoge se žene osjećaju podcijenjeno i krivo što ostaju kod kuće.
Za vas tradicionalne, koji dom ispunjen djecom i pod stalnim nadzorom majke smatrate životom vrijednim življenja, ne morate se braniti. Za sada, a u mnogim aspektima i dalje, mi smo slobodna zemlja i cijenite način života koji ima očitu vrijednost i duboku mudrost. To možete činiti bez isprike. U društvu običnih ljudi, kako kažu, živite dobar život. Ali znajte ovo, muškarci: svijet inherentno cijeni vaš rad na radnom mjestu i obezvređuje rad domaćice u kući.
Poniženje „jadne djevojke“ koja mora biti domaćica desetljećima se predstavlja u nastavnom planu i programu javnih škola. Naravno, možda su postojali neki stereotipi, ali to je otišlo predaleko. Charles L. Glenn je u tome sudjelovao i pisao je o tome:
Javne škole su bile prisiljene sudjelovati u onome što ja nazivam „obrambenom nastavom“, kako se nijedan učenik ili roditelj – osim bijelih muškaraca – ne bi uvrijedio zbog nelaskavih prikaza svoje skupine. Doprinio sam ovoj situaciji početkom sedamdesetih kada sam, kao državni dužnosnik Massachusettsa, predsjedavao razvojem propisa koji zahtijevaju ispitivanje svih nastavnih materijala na stereotipe o etničkim ili spolnim ulogama. Jedan od odgovora na takve zahtjeve bio je da su izdavači ubrzo ukinuli sve prikaze žena kao kućanica ili majki, predstavljajući ih isključivo kao neurokirurginje, pilotkinje ili zakovičarke.
Želimo reći da žene mogu biti pilotkinje i liječnice, ali čini se da ne ostavljamo otvorenom mogućnost domaćice. Je li to toliko klišej da je zabranjeno? Glenn također citira Paula Vitza iz njegove knjige Cenzura: Dokazi o pristranosti u udžbenicima naše djece, gdje je pronašao da u razredima 1-4 „nema niti jedne tekstualne reference na brak kao temelj obitelji. Doista, čak se ni riječ brak ili vjenčanje ne pojavljuje niti jednom u četrdeset knjiga!… [N]i riječ muž ni žena ne pojavljuje se niti jednom u bilo kojoj od ovih knjiga… Ne postoji niti jedan citat koji ukazuje na to da zanimanje majke ili domaćice predstavlja važan posao, posao s integritetom, onaj koji pruža pravo zadovoljstvo.“ A taj pregled udžbenika proveden je 80-ih!
Moja žena teško može razviti novu vještinu a da joj netko ne natukne da bi s njom mogla pokrenuti posao – znate, pravi posao. Očito to znači zarađivati novac i smještati djecu negdje drugdje kako bi se novac mogao zaraditi. Tu je i ono dosadno pitanje koje dobivam: “Radi li vaša žena?” Svatko tko je vidio domaćicu koja školuje djecu kod kuće na poslu zna da se trudi do iznemoglosti – jednostavno se to ne može oporezivati.
Nedavno izdanje časopisa Scientific America objavilo je članak o ženama na tržištu rada, a „napredak“ se mjerio brojem žena koje su napustile dom kako bi ušle na tržište rada. U marksističkom razmišljanju, nema vrijednosti za majke koje ostaju kod kuće. Bile su zgrožene „idejom da su žene bolje njegovateljice“ i prikazale su jasnu sliku da uspjeh „znači navesti više žena da uđu (i ostanu) na tržištu rada“. Autorice su čak ismijale Austriju jer je predugo određivala porodiljni dopust, što žene – uzdah! – obično navodi da ostanu kod kuće sa svojim malim posljedicama umjesto da se vrate na posao (izdanje iz rujna 2017., „Ženski rad“ autorica Ane L. Revange i Ane Marie Munoz Boudet). Broj je, naravno, sadržavao i obilje reklama za pobačaj, jer se ponekad posljedice jednostavno trebaju izravnije rješavati.
Žene koje ostaju kod kuće čine to iz prirodnog i svetog poriva, ali se stalno osjećaju kao da bi trebale činiti nešto „stvarno vrijedno“ u svijetu. Očito je da katolik s i najmanjim obrazovanjem zna da je dostojanstvo majčinstva iznad svih drugih poziva. Ne postoji viši posao.
Posao svetog Josipa kao stolara ispunjen je svakakvim materijalom za meditaciju, ali on nije majka, i njegov rad nikada ne bi mogao dosegnuti dostojanstvo posla majke. Isto vrijedi i danas. Naravno, mogu govoriti o vrijednosti posla koji žene obavljaju izvan kuće i o ženama koje žele biti kod kuće, ali ne mogu. Ali mnogi ljudi govore o tome. Svijet, uglavnom, ne komunicira domaćicama i majkama da obavljaju lijep i divan poziv, ispreplitanje truda, ljubavi i doma koje se jednostavno ne može usporediti. Zapravo, one su ponižene, jadne djevojke. Zbog toga moramo biti glasni, jasni i dosljedni u pokazivanju riječima i djelima vrijednosti i dostojanstva vrijedne majke.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
