Moj suprug Bill i ja smo u braku šest godina. Imati djecu i odgajati obitelj oduvijek su bila naša očekivanja i želje. Do trenutka kada smo se vjenčali, većina naše braće i sestara i prijatelja već je imala djecu, pa smo naravno bili uzbuđeni i spremni i sami postati roditelji. Međutim, ubrzo smo shvatili da imati vlastitu djecu možda neće biti tako lako – započinje svoje svjedočanstvo jedna majka.
Napravili smo nekoliko putovanja u više gradova kako bismo se liječili kod divnih liječnika koji su pomogli mnogim parovima da zatrudne, ali sve što smo pokušali bilo je neuspješno. Ponekad smo se osjećali tako beznadno. Riječi ne mogu opisati ovo iskustvo gubitka.
Srećom, naš brak je samo jačao, jer smo bili tu jedno za drugo i nastavili se oslanjati na Boga. To nije uvijek išlo lako, ali pomoglo je što Bill ima odličan smisao za humor, i mogli smo se smijati nekim ludim situacijama i razgovorima koji dolaze s neplodnošću.
Budući da smo znali da su nam šanse za trudnoću male, nije prošlo dugo prije nego što smo počeli razgovarati o mogućnosti posvojenja. Međutim, nije bila laka odluka i pitala sam se je li moje srce dovoljno veliko da volim posvojeno dijete kao što bih voljela svoje biološko dijete. Bilo je i toliko drugih varijabli koje je trebalo uzeti u obzir, od kojih je jedna bila trošak, a već smo potrošili toliko novca na liječenje neplodnosti. Osjećali smo da nemamo kontrolu, ali Bog nas je ponovno podsjetio da On uvijek ima kontrolu i da Mu možemo vjerovati.
Stoga smo s molitvenim razborom odlučili započeti proces posvojenja djeteta iz Etiopije. Međutim, nakon što je trebalo gotovo godinu dana da se nađemo na listi čekanja, program posvojenja je stavljen na čekanje iz nama nepoznatih razloga.
Bili smo toliko frustrirani da smo počeli osjećati kao da možda jednostavno nismo pozvani imati djecu. Zatim smo čuli s prijateljima koji su posvojili novorođenče u našoj zemlji nakon samo nekoliko mjeseci. S ovim novim ohrabrenjem, promijenili smo smjer i odlučili posvojiti ovdje, odabravši nacionalnu agenciju umjesto državne jer je to obično brže.
Bili smo toliko uzbuđeni, ali i prilično uplašeni. Biološka majka bi nas odabrala i morali bismo joj često slati slike i pisma. Najvjerojatnije bismo s biološkom majkom razgovarali telefonom i sastajali se s njom na porodu. I uvijek je postojala mogućnost da se predomisli, čak i danima nakon poroda. Nisam znala kako ću se osjećati zbog svega ovoga i pitala sam se pripremamo li se za još veću tugu. Ali sve što smo mogli učiniti bilo je moliti se i pokušati prepustiti to Božjim rukama.
Četiri mjeseca kasnije primili smo poziv da nas je biološka majka na Floridi odabrala. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće s dječakom. Nismo mogli vjerovati. Konačno ćemo imati dijete. Razgovarali smo s njom nekoliko puta telefonom i do tada nisam shvaćala koliko sam sretna što sam se udala za takvog govornika, jer je Bill stvarno pomogao da razgovori teku glatko.
Uskoro, Bill i ja smo sve ostavili i krenuli na Floridu kako bismo upoznali našeg sina. Riječi ne mogu opisati kako smo se osjećali tijekom te vožnje. Bili smo toliko uzbuđeni pri pomisli da bismo se mogli voziti kući s našim sinom, a istovremeno smo se toliko bojali da ćemo se možda voziti sami. Nisam bila sigurna možemo li se nositi s tim razočaranjem i pitala sam se što će misliti o nama. Hoće li požaliti što je odabrala nas? Što ću reći ženi koja će svoje dijete dati nama? Uz sve te i sve uobičajene strahove roditeljstva, bojala sam se i da se neću povezati s našim novim sinom niti da ću osjećati da je naš.
Nakon dolaska, upoznali smo biološku majku koja je još uvijek bila u trudovima. Bila je tako draga i ljubazna, a mi smo sjedili s njom kako bismo je podržali koliko smo mogli. Nekoliko sati kasnije, rodio se naš sin Andrew. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.
Sljedeći dan i pol proveli smo s Andrewom i njegovom biološkom majkom u bolnici, malo se upoznavajući. Bilo je teško znati što joj reći, znajući da donosi najtežu odluku u svom životu, znajući bol koju mora proživljavati i osjećajući da sam ja ta koja uzrokuje tu bol. Bilo je tako emocionalno kao vrtlog smrti držati i gledati ovu dragocjenu bebu, pitajući se hoću li mu ja doista biti majka.
Srećom, biološka majka odlučila je zadržati svoju odluku da svoje dijete ostavi kod nas. Kasnije te večeri, na Badnjak, Bill i ja smo napustili bolnicu s Andrewom. Nije trebalo dugo da u našim mislima više nije bilo sumnje da je on naš sin, najveći dar od Boga! On je zaista naše božićno čudo.
Andrew sada ima dvije godine i Billu i meni je toliko jasno da ga je Bog odabrao za nas. Ne možemo zamisliti da volimo dijete koje smo začeli više nego što volimo Andrewa. Nevjerojatno je kako se tako dobro uklapa u naše osobnosti. Sve više i više svakim danom smo toliko zahvalni njegovoj biološkoj majci na njezinoj nesebičnoj odluci.
Tako je teško riječima izraziti kakvo je jedinstveno iskustvo posvojenje bilo za nas. Bilo je to prilično teško putovanje suočavanja s neplodnošću, kao i s toliko nepoznanica i djela dobrote i žrtve – sve s toliko emocija – što je dovelo do rasta naše obitelji. Bilo je trenutaka kada je naša vjera bila poljuljana i nismo bili sigurni možemo li se nositi sa svojim križem. Ali posvojenje Andrewa učinilo nas je svjesnijima Božje moći i njegove ljubavi prema nama. Shvaćamo da on uvijek ima savršen plan za naše živote.
Izvor: respectlife.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
