Otac sam već šest godina. Imam tri sina, u dobi od šest, pet i tri godine, te dvogodišnju kćer. Moja supruga i ja blagoslovljeni smo plodnošću i nevjerojatnom kućnom dinamikom, bujnim testosteronom i fascinantnom ženstvenošću. U kratkom vremenu koliko sam mladi otac, naučio sam više o sebi, svojoj misiji i svrsi u životu. Na temelju toga želio sam ponuditi četiri razloga zašto volim biti otac.
Prvo, zamislite mjesto gdje je sve moguće. Ako osjećate da možete letjeti, jednostavno raširite ruke, napravite skok vjere i iskočite van kako biste shvatili da će vas vjetar uhvatiti i poletjeti. Nema granica; postoji samo nedostatak truda. Ovdje djeca žive iz dana u dan. Kad postanete otac, možete živjeti u ovoj stvarnosti zajedno s njima. Možete još jednom zamisliti da biste mogli biti pravi superheroj.
Drugo, biti tata je više od privređivanja i gledanja TV-a. Očinstvo je čast u najistinitijem, najintimnijem smislu te riječi. Ciceron, veliki govornik, jednom je objasnio da je čast uvjetovana razvojem dužnosti, a nečast leži u zanemarivanju takvog razvoja. Savjesni život voljenog oca postaje čovjekov put prema časnom životu. Bilo da to dolazi od fizičkog očinstva biološkog roditelja ili duhovnog očinstva svećeničkog poziva, čast ili možda druga riječ za to, plemenitost, može se otkriti samo u svjetlu susreta s dužnim životom i ispunjavanja tih dužnosti s ljubavlju i predanošću. Dakle, u vrlo praktičnom smislu, kad mijenjam pelene, perem suđe ili radim kako bi moja djeca mogla dobiti dobro obrazovanje, gradim vlastiti plemeniti put prema posvećenoj stvarnosti i na taj način postajem častan čovjek.
Treće, sloboda koja dolazi iz stalnog življenja za drugoga može se činiti pomalo nelogičnom, ali mogu uzdići glavu znajući da sam slobodniji svaki put kada dobijem još jedno dijete. Što pod time mislim? Pa, besmrtnim riječima svetog Ivana Pavla II.: „Sloboda se ne sastoji u tome da radimo ono što želimo, već u tome da imamo pravo činiti ono što bismo trebali.“
Naša je odgovornost kao ljudskih bića ostaviti svijet na boljem mjestu nego što je bio onog dana kad smo rođeni. Svaki dan učim svoje sinove o krepostima, svoju kćer o dostojanstvu i uklapam te lekcije u tkivo kucajućeg srca Crkve i raspetog Krista, pripremam bolju budućnost za ostatak čovječanstva. Što više mogu učiniti svoju djecu svetima, to postajem slobodniji da i sam budem svetac. Kako možemo promijeniti svijet koji se čini toliko suprotstavljenim istini u kojoj leži sloboda? Učeći sljedeću generaciju kako živjeti disciplinu i etos istinske slobode. Dakle, ne samo da sam slobodan čovjek u svojoj odgovornosti kao otac, već sam i osloboditelj za one koji dolaze poslije mene.
Konačno, nema ništa iskrenije od pogleda ovisnosti koji vas uvlače u otkrivanje vlastite sposobnosti vođenja. Kad me djeca pogledaju s osjećajem nesmetane, potpuno samouvjerene potrebe, moje srce kao muškarca vuče prema dvjema stvarima: prvo, stvarnosti da bi ovo trebao biti moj odnos s Ocem svemira, a drugo, da je moja uloga kao oca ovog djeteta puno veća nego što ću ikada znati. Pozvan sam na veće dobro od onoga što će svijet ikada ponuditi. Možda to znači da nikad neću biti bogat u materijalnom smislu, ali sam više nego zadovoljan kontekstualizacijom svoje muškosti. Smisao života je ono što svi tražimo. Što se mene tiče, pronašao sam taj smisao kroz svoju katoličku vjeru, svoju voljenu suprugu i, u vrlo stvarnom, praktičnom smislu, time što sam otac.
Dakle, one koji se rugaju međuovisnosti dinamike oca i djeteta, mogao bih izazvati da pogledaju put koji je pred njima. Jedan put, popločan prividnom srećom, vodi prema trenutnom, svjetovnom blaženstvu. Drugi, popločan mijenjanjem pelena i nedostatkom sna, vodi prema konačnom dobru. Dok vam jedan može ponuditi privremeno zadovoljstvo, drugi vam nudi avanturu života. Umjesto da izbjegavate dužnosti, strahopoštovanje i oslobađajući optimizam odgovornosti, možda je vrijeme da malo ojačate svoja ramena, kako biste, kada dođe vrijeme, bili dovoljno jaki da nosite lagani jaram očinskog križa.
Izvor: wordonfire.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
