Tišina ili šutnja u liturgiji pronalazi sve manje mjesta. Osim različitih glazbala i mnoštva riječi koje svećenik i vjernici mole i izgovaraju, više prostora zauzimaju mikrofonija, šuškanja i neartikulirani zvukovi nego sveta šutnja. Šutnja bi u euharistiji, između ostaloga, trebala biti pohvala hrani; divljenje nebeskoj gozbi za koju su riječi premalo. Susret s euharistijskim Isusom trebao bi biti iskustvo koje ostavlja bez riječi, iskustvo bez daha, iskustvo koje ne može dočarati nijedna riječ.
Šutnja ili tišina je bitan preduvjet svake riječi. R(r)iječi prethodi T(t)išina. Da bi se riječ mogla čuti i roditi, potrebna joj je tišina. Božjoj vječnoj Riječi prethodi vječna Božja tišina iz koje ova proizlazi: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane. Kao oštar mač nosila je tvoju neopozivu zapovijed” (Mudr 18,14-15). Tragom ove teo-logike možemo reći da danas mnoge riječi, pa i Božje riječi, padaju na neplodno tlo, zasigurno zbog činjenice da Riječi/riječima ne prethodi šutnja, da nisu pripremljene šutnjom niti su prihvaćene u svetoj šutnji. Već su odavno riječi postale tek riječi (riječi, riječi i samo riječi), prazni zvukovi, bez značenja. Šutnja je postala obescijenjena. Ljudima današnjice šutnja je postala dosadna; čak i iritantna. Smatraju je beskorisnom i gubljenjem dragocjenoga vremena, pa ju se zbog toga i miče iz dijaloga i monologa. Ni u jednom obliku ona više nije dobrodošla. Šutnja je posve dokinuta, ne prakticira ju se, niti joj se pridaje zaslužena pažnja. No, ona je preduvjet. Ona je, ne samo u Božjoj nego i u najjednostavnijoj komunikaciji, uvjet mogućnosti rađanja i slušanja R(r)iječi.
Izgleda da je progon šutnje kao i samoće posljedica egzistencijalnoga straha. Ljudi se boje, jer se tada nalaze oči u oči, ne samo s Otajstvom koje ih beskrajno nadilazi nego se moraju konfrontirati sami sa sobom, sa skrivenim predjelima svoje duše u kojoj se, u konačnici, boje susreta sa zvjerinjakom u sebi. Današnji se čovjek boji tišine koja prožima cijelo biće. U šutnji, suprotno svim očekivanjima, čovjek vodi najveće borbe sa samim sobom, kao svojim najvećim neprijateljem. Šutnja nije nimalo lagodan i bezbrižan prostor. Naprotiv, ona je privilegirani prostor borbe, prostor suočavanja sa samim sobom; prostor prihvaćanja pobjeda i poraza; prostor susreta s onim predjelima vlastite duše s kojima se najradije nikada ne bismo susreli. Kod ljudi kojima su žamor i vreva kruh svagdanji, šutnja izaziva nelagodu i strah. Slično je i kod onih koji su naviknuli na aktivizam. Takvi obolijevaju ako nisu u pokretu i ako nisu na nekom projektu. Šutnja koja je privilegirano mjesto susreta s Bogom i sa samim sobom, očito nekima predstavlja neugodu zbog čega nas uopće ne čudi što neki neprestano bježe od nje. Radije brbljaju, pa što bilo, i tako si stvaraju privid zadovoljstva, uspjeha i samoostvarenja.
No, kako rekosmo, u liturgiji, pa i u čitavom duhovnom životu, a pogotovo u teologiji šutnja ne nailazi na dobrodošlicu. Ponekad se čini kako su zapravo liturgija, duhovnost i teologija sami oduzeli prostor šutnje Božjoj riječi. Šutnja nam više nije dragi gost. Mjesto šutnje zauzeli su neki drugi surogati šutnje koji se artikuliraju kroz teški individualizam, povlačenje u sebe, posvećenost tehničkim uređajima. Međutim u takvoj se izoliranosti ne može čuti glas Riječi. On nužno traži šutnju kao aktivni prostor susreta kako bi se iz susreta Riječi i šutnje, Riječ moglo interiorizirati i tako dalje prenositi.
Talijanski teolog Bruno Forte označava iskonsku šutnju kao Ne-Riječ. Ona je izvor bez izvora, počelo bez počela, početak svega što postoji u besplatnosti Božjega stvaranja. Riječ je posrednica šutnje, ona upućuje na šutnju, na duboke predjele iz kojih proizlazi vječna Božja Riječ. Iskonska šutnja izriče sebe preko Riječi, a sve to radi našega spasenja. Zbog toga samo onaj tko sluša iskonsku Šutnju može istinski prihvatiti i Riječ. B. Forte sjajno poentira kad kaže da je poslušan Riječi, Isusu Kristu, samo onaj tko meditirajući je prekapa po njoj kako bi pristupio putovima Tišine ili Šutnje.
Koliko je važna šutnja za naš cjelokupni duhovni život možemo najbolje shvatiti uspoređujući je s glazbenom kompozicijom. Kad bismo iz jedne glazbene kompozicije odstranili sve pauze, ona bi ostala siromašno i nedovršeno djelo čije bi nedostatke mogao uočiti čak i netko tko se ne bavi glazbom. Snaga Božje šutnje čini da jasnije i dinamičnije u nama odzvanja snaga Božje riječi. Kreiranje prostora šutnje i to one najdublje je preduvjet da nas Riječ Božja koja proizlazi iz vječne Tišine dovede do Tišine-odredišta, a to je Duh Sveti koji opet u svojoj snazi omogućuje da Riječ bude.
Izvor: svjetlorijeci.ba
Foto: Unsplash
