Kažu da se brakovi rastavljaju zbog sitnica. Jedna nespretna riječ, šutnja koja nosi negativne slutnje, nemoć da se progovori i razriješi problem, prigovaranje za sitnice, nesporazumi, male sumnje i već su u braku pukotine koje će ga pretvoriti u lom.
Sitnice se učine tako velikim da se bračnim drugovima učini da su različitih naravi, da ne mogu skupa. A zapravo, udarili su jedno drugo u slične rane duše, u nevidljive pukotine i neoproštene uvrede od kojih čitava duša zaboli i učini se kao da nisu prihvaćeni i voljeni.
U brak se obično ulazi s prevelikim oduševljenjem. Mladić i djevojka su zaljubljeni, vide jedno u drugom samo dobro, njihove oči i osjećaji ne vide ništa negativno. Čini se kao da su rane zacijelile i kao da je nevjernost nemoguća. No, kad se ta zaljubljenost visoke napetosti polako spusti na normalu ili na nisku struju života, tada nastaju problemi. Počinju prva razočaranja, sumnje, pomisao da se krivo ušlo u brak, da druga osoba nije ni voljela, da se uopće ne razumiju i da je nemoguće izdržati dalje godine braka.
Odjedanput sve ono što je bilo toliko svijetlo postaje mrak. Sve što je izgledalo dobro kao da postaje zlo. Sve što je nosilo pečat povjerenja, sada nosi znak razočaranja, ili čak očaja. Sve ono što je spajalo, počinje razdvajati. Jer, najjače možeš povrijediti onog tko ti stoji najbliže, najteže razočarati onoga tko se u tebe bez ostatka pouzdavao. Najprije će te smatrati zlim onaj tko te gledao samo kao anđela.
Razočaranja, nesuglasice, pa i razmirice ponekad sa svađom, raspravama, teškim riječima, samo su trenuci koji bračnog druga žele povući u središte. Žele ga dovesti u istinu, pokazati mu stvarnost i pomoći mu da se ne boji razočaranja, ali da ne vidi samo svjetlo i dan, nego i mrak i noć u svome životu, pa i u braku. Da shvati da se život ne sastoji od toga da ne budemo povrijeđeni, nego od toga da liječimo povrede. Ne možeš ne biti bolestan, ali uvijek se možeš iscijeliti. Ne možeš ne pogriješiti, ali možeš moliti da ti se oprosti. Ne možeš ne uspjeti na poslu, ali uvijek iznova možeš reći “idem dalje na drukčiji, nov način”. Ne možeš ne umrijeti, ali zato možeš, unatoč smrti, i dalje vječno živjeti.
Brak je mjesto gdje dvoje različitih ljudi, muško i žensko stoje najbliže. To je mjesto na kojem oni mogu liječeći, razumijevajući, razgovarajući, noseći jedno drugo, unositi povjerenje, pomirenje, sve dublju ljubav, liječiti jedno drugo i rasti u ljubavi. Kao život uopće tako i brak treba stalnog ispravljanja, treba dvoje koji se dadu oblikovati. Da bi u bračnim drugovima mogla rasti spremnost za mijenjanje, potrebno je puno praštanja, povjerenja i nježnosti. Povjerenje daje osjećaj skrivenosti i diskrecije u kojoj osjećaš da nećeš biti izdan, izrugan, ismijan. Nježnost omogućuje praštanje i prihvaćanje dugoga, sasvim različitog, unatoč povredama koje se u braku doživljavaju. Riječ pak “oprosti” daje nadu za dalje. No, iznad svega važno je u braku znati zajednički moliti. U spontanoj molitvi bračnog para pred Bogom može se izreći i ono što inače ne izlazi u riječ i na jezik, a može se čuti i ono najteže bez povrede.
Kao što se brak može rastaviti zbog naoko sitnih razloga, moguće ga je nanovo spojiti, izliječiti sitnim stvarnostima kao što su povjerenje, razgovor, nježnost, molitva i dobra volja. Bez stalnog duhovnog liječenja nemoguće je ostati do kraja u braku bez lomova i prijetnji. Ljubav treba stani napor duhovne obnove u srcu čovjeka.
Neka te Bog iscijeli i blagoslovi.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Putevi puni nade”, a prenosimo ga na portalu muzevnibudite.com uz dopuštenje izdavača.
FOTO: Unsplash
