Korizma je za nas obično glas koji nam kaže da ne treba petkom jesti meso i da se petkom moli križni put. Ali, to je premalo za jednu pravu korizmu. Ako ne napravimo ni ove godine jedan snažniji, odvažniji korak u korizmi, bit će nam nevjerojatno žao čitavu vječnost kako to da nismo iskoristili ovdje ovo malo vremena što smo ga dobili na zemlji. Što to znači?
Sjetimo se da su Izraelci nakon izlaska iz egipatskog ropstva morali 40 godina biti u pustinji. Zašto? Zato da bi se obratili od svoje nevjere i da bi povjerovali da mogu ući u obećanu zemlju. Samo zato što nisu vjerovali, oni nisu mogli ući. Zamislite, 40 godina taj narod koji je izašao iz egipatskog ropstva, koji je prošao kroz Crveno more tako čudesno, nije vjerovao. Četrdeset godina se mučio da povjeruje Bogu. I ne samo to, nego čak i Mojsije koji je bio vođa čitavog tog puta i izlaska iz Egipta i ulaska u obećanu zemlju. Sam Mojsije nije mogao povjerovati. Zbog svoje nevjere ni on nije ušao u obećanu zemlju, nego je umro prije toga.
Isus govori o kraljevstvu Božjem. Kraljevstvo Božje je ono kamo mi trebamo ući. On kaže: „Evo stojim pred vratima!“ Isus kaže da je kraljevstvo Božje tu blizu i on naglašava neprestano kako se u kraljevstvo Božje ulazi time da se obratimo i vjerujemo. Obraćenje znači da gledamo u ono što stoji pred nama, a vjerovati znači imati povjerenje u onoga koji nam kaže da će nam biti dobro u Kraljevstvu Božjem. Obratiti se znači početi gledati u sasvim drugom pravcu. Obratiti se znači više ne gledati u svoju bolest i smrt i patnju. Više ne gledati ni u svoje grijehe, ni krivice, nego gledati u Božji dolazak, u Isusa Krista i njegove oči, u Oca nebeskoga koji te grli, naginje se nad tobom i gotovo plače, zašto nećeš ući u njegovo Kraljevstvo, u njegov naručaj!?
Drugo! Korizma je vrijeme teških kušnji! Sjetimo se da je Isus bio 40 dana u pustinji. I to znate kada? Tek kad je došao na Jordan i krstio se. Nakon što je Duh Sveti sišao na njega, dakle, nakon što je bio obasjan ozgor i ispunjen silinom treće Božanske osobe, Duha Svetoga koji je i duša Crkve, tada je otišao u pustinju. Oni još nisu prošli svoju pustinju. U pustinji biti, znači odupirati se napastima zloga, đavla, demona. A demona u nama ima na tisuće i tisuće. To su demoni sebičnosti, demoni škrtosti, demoni ogovaranja, demoni bludnosti i nečistoće i preljuba. To su demoni pornografije, demoni svađe, srdžbe, mržnje, krađe, ogovaranja, osuđivanja, razuzdanosti, nesposobnosti da budeš gospodar nad jelom i pićem, nad televizijom, i nad igricama itd., nad svojim seksom i nad svojim cigaretama, nad svojim alkoholom i svojom crnom kavom. Nisi sposoban biti gospodar. Sve su to demoni koji te muče iznutra i ne daju ti mira. Oni te u korizmi još više počnu napadati. A onda su tu demoni različitih grijeha i napasti koje stalno dolaze.
I zato u pustinji njega moraš tražiti, u korizmi ga moraš tražiti, svaki čas, svaki tren. Sjetimo se da je Isusa napastovao zao duh upravo time da ima kruha. Dakle, ono što je prvo u našem životu: imamo li što jesti, a što ako nestane kruha? Strah, strah nas hvata od gluposti. A Isus kaže: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!“ A onda ga je napastovao neka mu se pokloni, da će mu dati sva bogatstva svijeta, jer, Adam i Eva su nažalost u zemaljskom raju, iako im je Bog dao da oni upravljaju svijetom, oni su to predali đavlu u ruke. I đavao kaže: „Ja sam dobio vlast nad tim, evo, pa ću dati tebi Isuse, ako mi se pokloniš.“ Isus kaže: „Neee, samo se Bogu klanjam, nikome, ni jednom stvorenju!“ Prekrasno, pobjeđuje! Onda ga ovaj odvede na vrh jednog visokog zida hrama Jeruzalemskog i kaže: „Baci se dolje, jer piše u 91. psalmu da će anđeli paziti na tebe da ne zapneš gdje nogom i da ćete paziti da se ne ubiješ i da se ne ozlijediš!“ Isus kaže: „Odlazi sotono, marš od mene, sram te bilo!“ Onda su došli anđeli i služili mu.
Izvor: hagio.hr
Foto: Unsplash
