Jesam li ikada razmišljao o tome da moje grube riječi, grube reakcije silno odjeknu u njemu i da takvim stavom, nastupom, ponašanjem i govorom, vikanjem „sijem“ strah u njegovo srce? Jesam li svjestan da takvim ponašanjem „ubijam“ njegov duh? Da zbog toga moje dijete podiže „oklop“ i „zid“ oko sebe kako više ne bi bilo povrijeđeno? Sjećam li se situacija kada sam svome djetetu prišao na takav način i tada u njemu vidio silan strah; kada se je od toga straha pognulo, povuklo, plakalo? Mislim li da su moja djeca previše razmažena, da su derišta koja ništa ne slušaju?
Poznam li uopće mentalitet svoga djeteta? Koliko čeznem i trudim se biti u igri sa svojom djecom, u učenju, treninzima? Kada sam ih posljednji put za nešto pohvalio? Dijete „živi“ od pohvala; zbog pohvala napreduje, ima volje i snage poštovati. Koliko svoju djecu pohvaljujem? Koliko im često prigovaram, a onda se čudim i njih krivim zato što su neposlušna? Imam li autoritet u ljubavi prema njima ili njih, svoje blago s Neba, nesvjesno ranjavam, tjeram da preuzimaju krivnju na sebe? Što bih rekao Gospodinu kad bi me sada upitao kako odgajam djecu koju mi je dao, kako brinem za njih? Ili mislim da su moja djeca moje vlasništvo i da me moraju slušati pod svaku cijenu jer se ja skrbim za njih? Mislim li da je to stav ljubavi prema djetetu? Mislim li da je to stav prema kojem bih ja htio biti odgajan? Možda upravo u tome i leži problem: nosim još puno toga od svojih roditelja, još se nisam odrekao toga modela, iako možda dan-danas okrivljujem svoje roditelje za takvo ponašanje i za sve što danas muči moj duh, dušu, a možda i tijelo. Zar ne shvaćam da će me djeca slušati ako im podarim hvalu, ako im posvetim vrijeme, ako volim i poštujem svoju suprugu?
Isuse, ovog trena se kajem za svako nepraštanje mojim roditeljima i u vjeri ti predajem svaki trenutak kad sam ih optuživao. Oslobodi me, Isuse, molim te, želim to. A sada te iz dubine duše molim da dotakneš srca moje djece, da im nadoknadiš sve vrijeme koje sam trebao biti uz njih, a nisam bio. Napose te molim i vapim ti, iscijeli njihova srca od boli, strahova, od krivnji koje su preuzeli na sebe, od krivih modela koji su im usađeni, od krive slike o tebi, od svih rana koje smo im, ja ili moj suprug nanijeli svojim djelovanjem. Molim te, nauči me davati pohvale mojoj djeci, provoditi vrijeme s njima, pitati ih kako su, odricati se krivog stava kako su oni moje vlasništvo. Molim te, nauči me djelovati iz ljubavi i, molim te, pomozi mi shvatiti da su oni naš dar.
Izvor: book.hr
Foto: Unsplash
