Muškarci, dobro je što želite voditi i štititi. Dobro je što u vama postoji crta odlučnosti koju bi neki nazvali agresivnošću. Dobro je što ste smioni i hrabri. Dobro je što težite pustolovini i preuzimate rizike, pa čak i ako ste ponekad pomalo nepromišljeni. A ona bujna energija i tvrdoglavost koja vas je kao dječake dovodila u nevolje? To je dobra stvar koja se može usmjeriti prema veličini.
Biti muškarac ne znači biti glup, nespretan ili nesposoban. Ne znači ni biti zbunjeni bedak ili trapavi lakrdijaš kojemu je stalno potrebno da ga spašavaju mudre i vješte žene.
Muškarci, u Božjem poretku vi ste glava svoje obitelji. Povjerena vam je jedinstvena vlast od Krista da vodite i pastirski skrbite za svoju obitelj. To nije nešto čega biste se trebali sramiti niti za što biste se trebali ispričavati.
Muškarci su u povijesti učinili zadivljujuće stvari. Izgradili smo velike katedrale. Istraživali smo prostrane i neistražene divljine. Plovili smo otvorenim morima. Istraživali smo Antarktiku. Spašavali smo djeve u nevolji, vodili slavne bitke, evangelizirali narode, stvarali velika djela umjetnosti, književnosti i glazbe. I svakodnevno smo marljivo radili kako bismo ljubili svoje žene i odgajali obitelj na slavu Božju.
Kao katolici, mnogo smo slušali o dostojanstvu i vrijednosti žena, o njihovoj jedinstvenoj ljepoti i darovitosti. Taj naglasak Crkve na ženama razborit je i dobar. Dok radikalni feminizam zahvaća kulturu i preobražava je na način kakav se rijetko viđa u povijesti civilizacije, ženama je potrebna drukčija potvrda. Potrebno ih je podsjetiti na njihovu urođenu ljepotu i od Boga dani poziv te na to da ne moraju biti poput muškaraca da bi imale vrijednost.
No u svem tom, premda nužnom, govoru o ženama nismo čuli ništa o dobroti muškaraca. Još nisam pročitao nijednu encikliku o muškarcima. Još nisam čuo da je neki biskup održao govor ili napisao pastirsko pismo o teškoj krizi s kojom se suočavaju suvremeni muškarci. Još nisam pročitao popularnu katoličku knjigu o teologiji i pozivu muževnosti (nadam se da ću to promijeniti). Zašto je to tako?
Možda zato što su oni koji vode Crkvu toliko dugo i glasno slušali optužbu da je katoličanstvo patrijarhalno i mizogino da su joj povjerovali i počeli se sramiti muževnosti. No hijerarhija Crkve jest patrijarhalna — ali nije mizogina. To je velika razlika. Patrijarhat nije nešto čega se treba stidjeti niti bi trebao biti uvreda.
Budućnost Crkve i društva ovisi o muškarcima. Više nego ikada potrebni su nam hrabri muškarci koji će ustati i boriti se za sve što je dobro i istinito. Potrebni su nam muškarci koji će se boriti za srca svojih žena i djece, umjesto da ih napuštaju i prepuštaju svijetu, tijelu i đavlu. Osobito su nam potrebni snažni i brižni očevi, jer bez njih nema snažnih obitelji, a bez snažnih obitelji nema ni zdrave Crkve ni zdravog društvenog poretka.
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
