Ponekad je lako osjetiti Božju prisutnost; na primjer, u trenucima prepunih sreće ili u trenucima meditacije. Međutim, u drugim trenucima može nam biti teško čuti Boga. Što bismo tada trebali učiniti? Prvo pitanje koje si trebamo postaviti jest zašto nam je teško slušati Ga u tim trenucima. Možda, iz raznih razloga (zauzetost, dugi popis obaveza, zanemarivanje…) nismo baš spremni za interakciju s Bogom.
Ovo unutarnje stanje može se čak izraziti i u našim odnosima s drugima, što otežava njihovo slušanje. Možda se pitamo kako obično slušamo druge i pokušavamo li čuti Božji glas kada smo zatvorili uši za druge ljude.
Papa Lav XIV. nas savjetuje: „Mislim da je važno da svi naučimo više slušati, ući u dijalog. Prije svega, s Gospodinom: uvijek slušati Božju Riječ. Zatim slušati i druge, znati graditi mostove, znati slušati bez osuđivanja, ne zatvarajući vrata misleći da imamo svu istinu i da nam nitko drugi ne može ništa reći.“
To je jedan od načina da naučimo svoje uši slušati: boriti se protiv toga da se zapletemo u sebe i vlastite ideje, da se ne prepustimo pretjeranoj buci medijske zasićenosti (stalna glazba, igre, društvene mreže…) ili našem hiperaktivnom životu.
Ako težimo životu molitve, moramo obrazovati i trenirati svoja vanjska i unutarnja osjetila kako bismo ih probudili i doveli do toga da nas sjedinjuju s Bogom. To možemo učiniti njegovanjem unutarnje tišine dobrim čitanjima (i duhovnim i književnim), razmatranjem prirode, otkrivanjem ljepote u malim stvarima i ne pokušavanjem ispuniti sve svoje vrijeme aktivnostima.
Duh Sveti prebiva u nama i moramo pronaći načine kako bismo osigurali da možemo primati njegove inspiracije i čuti Božji glas u unutarnjem prostoru naših duša.
Pretpostavimo da već primjenjujemo ta sredstva u praksi… Kako sada možemo slušati što nam Bog želi reći? Bog govori kako i kada želi, ali uvijek se možemo okrenuti bitnom resursu: Božjoj Riječi! Sveto pismo je privilegiran put do spoznaje Božje volje. Crkva je oduvijek preporučivala okretanje oporuci koju nam je ostavio preko evanđelista. „Što je Sveto pismo nego pismo svemogućeg Boga svom stvorenju?“
Nema boljeg vodiča za molitvu i za naše vlastite živote od Isusova života. „Kad otvaraš Sveto Evanđelje,” savjetuje nam sveti Josemaría, „misli da ono o čemu se tamo pripovijeda – Kristova djela i riječi – ne moraš samo znati, nego i živjeti. Sve, svaki odlomak koji se tamo nalazi, bio je prikupljen, pojedinost po pojedinost, da bi ga ti utjelovio u određenim okolnostima svog postojanja (…) u ovoj Svetoj Riječi, pronaći ćeš Život Isusov; no, osim toga, trebaš ondje pronaći i svoj život.“ Ako idemo na molitvu želeći rasti u prijateljstvu s Isusom Kristom, ništa ne može biti bolje od čitanja i meditacije o Evanđelju kako bismo ga upoznali i povezali se s Njim.
Naravno, ovisno o stanju naše duše, može pomoći da promijenimo način molitve ako postane težak ili monoton, kada se mučimo koristiti svoju maštu ili pretvoriti svoju unutarnju buku u molitvu.
Ponekad nam pomaže ostati u stavu klanjanja, zahvaliti Mu na različitim stvarima, pročitati članak ili knjigu o duhovnosti o temi koja nas zanima, uživati u usmenoj molitvi poput Očenaša, tražiti od Njega nakane koje nas se tiču ili jednostavno „biti sami s Onim za kojeg znamo da nas voli“, gledajući u Svetohranište. Ostati s Njim pokazuje Mu koliko Ga volimo i da Ga ne napuštamo pri prvoj teškoći. Kako god se molili, Bog nas potiče da ne stagniramo ili se ne smirimo, jer želi produbiti našu intimnost s Njim. Molitva je namijenjena da bude nešto živo.
U djelu svetog Rafaela imamo sredstvo koje nas treba naučiti biti duše molitve: meditacije. Ovi tjedni trenuci molitve vođeni svećenikovim propovijedanjem, mogu nadahnuti našu osobnu molitvu, otvoriti nam horizonte, naučiti nas da se uronimo u prizore Evanđelja itd., iako nikada neće zamijeniti trud koji moramo sami uložiti, jer je molitva u konačnici susret jedan na jedan u tišini naših duša.
Molitva, vitalna potreba
Među sredstvima formacije dostupnima u Djelu, osobna molitva je ključ da sve što primimo pusti korijenje u našim dušama. U molitvi zastajemo kako bismo razgovarali s Gospodinom o onome što smo čuli u krugu i primijenili to na svoje živote; tamo pripremamo razgovore duhovne pratnje i vraćamo se kako bismo savjete koje smo dobili učinili svojima. Iz molitve proizlazi naša želja da odgovorimo Gospodinu tako što ćemo biti velikodušniji kroz prikupljanje priloga i davanje vremena u posjetima siromašnima ili katehezi; tamo se pali naša želja da druge približimo Njemu.
Malo-pomalo, molitva postaje životna potreba, izražavajući naše prijateljstvo s Isusom Kristom, do te mjere da primjećujemo da kada je napustimo, sve ostalo posrće, jer se misija koju nam je Bog povjerio obnavlja u molitvi. Molitva je motor naših života.
Kad dopustimo da nas On vodi, On nam pomaže „rasti i postati ‘slovo Kristovo’ (2 Kor 3,3) jedni za druge“, kako je rekao papa Lav. „Što se više dopustimo uvjeriti i preobraziti Evanđeljem – dopuštajući sili Duha da očisti naše srce, da učini naše riječi izravnima, naše želje iskrenima i jasnima, a naša djela velikodušnima – to smo sposobniji naviještati njegovu poruku.
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
