Živimo u podijeljenom svijetu. Ta se stvarnost odnosi i na Crkvu i na državu. Ali kao katolici znamo da ne bi trebalo biti tako. Sam početak Drugog vatikanskog koncila započinje izjavom koja je potpuno suprotna našoj sadašnjoj stvarnosti podijeljene Crkve:
„Budući da je Crkva u Kristu poput sakramenta ili kao znak i oruđe i vrlo bliskog sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda, ona sada želi potpunije otkriti vjernicima Crkve i cijelom svijetu svoju vlastitu unutarnju narav i univerzalno poslanje“ (LG 1).
Katolički društveni mediji u cjelini često mogu izgledati kao žarište podjela, klevete i ogorčenja. Ovakvo stanje stvari ne bi trebalo biti iznenađujuće s obzirom na količinu heretičkih ideja i raskolničkih rješenja koja kruže crkvenim sferama. Ali što se onda može učiniti? Trebamo li se onda cenzurirati i govoriti samo o pitanjima koja ne izazivaju razdor? Ne, ako ćemo biti vjerni Istini Evanđelja.
Na tom tragu, digitalni bonton čini se kao rješenje. Postoji veza između bontona i tradicionalnog shvaćanja vrline. Bonton se može grubo definirati kao konvencionalne norme društvenog ponašanja koje se obično odnose na moralna načela, ali su osmišljene kako bi poboljšale kolektivnu kvalitetu života i podigle civilizirane interakcije.
- Shvatite da internet nije prirodni saveznik Crkve
Biti na internetu je, donekle, poput ulaska u matricu. Predstavlja nam se beskonačno manipulativno, proizvedeno sučelje, koje je utemeljeno na binarnom kodu i koje može, ali i ne mora, odgovarati stvarnosti. Ne bi trebalo biti iznenađenje da su, s obzirom na ove nepredviđene okolnosti, većina transrodnih osoba intenzivni korisnici interneta.
Crkva je, nasuprot tome, implicitno utjelovljena stvarnost. Naše članstvo u Crkvi ovisi o tijelu koje je Gospodin uzeo na sebe i krvi koju je prolio u određenom vremenu i na određenom mjestu u povijesti. To ne znači da je internet nekompatibilan s porukom katoličanstva (zapravo, to je jedno od najvećih sredstava obraćenja za generaciju Z), ali moramo imati tu stvarnost na umu kada komuniciramo s ljudima i shvatiti da nitko nikad ne može dobiti potpunu sliku vjere izvan fizičkog susreta s njom. Društveni mediji također nikad ne mogu zamijeniti izravnu ljudsku interakciju jer je Crkva zajednica vjernika i opipljivo tijelo: Tijelo Kristovo ovdje na zemlji.
- Imajte realna očekivanja u vezi interakcija na društvenim mrežama
Zbog fragmentarne i usputne prirode društvenih mreža, vrlo je malo vjerojatno da će netko promijeniti mišljenje o bilo kojem važnom pitanju, posebno o onima koja se podudaraju s duboko ukorijenjenim uvjerenjima. Birajte svoje bitke.
- Nemojte se skrivati iza anonimnosti
Često je ponašanje na društvenim mrežama pod utjecajem anonimnosti. To je općepoznato. Nemojte biti kukavica i reći osobi nešto što joj ne biste rekli u lice. Sveti Irenej je jednom prepričao kako je gnostički heretik Marcion sreo svetog Polikarpa i upitao ga: „Poznaješ li me?“ Na što je svetac odgovorio: „Poznajem te, prvorođenče Sotone“ (Adv. Hae. 3.3). Polikarpov postupak smatran je svetim jer je Marcion bio očiti, nepokajani heretik koji je aktivno sijao podjele učeći da je Bog Starog zavjeta još jedan zli bog, i jer je Polikarp imao hrabrosti osobno ga osuditi.
- Dobro koristite jezik kako biste pogodili samu bit
Svi znaju da društvene mreže imaju tendenciju kvariti jezik. Moramo se oduprijeti tom trendu. U Sumraku idola, Nietzsche je izjavio: „Bojim se da se nikada nećemo riješiti Boga, sve dok još uvijek vjerujemo u gramatiku.“ Razlog tome je da, ako se kolektivno podvrgnemo pravilima koja upravljaju našom komunikacijom, svjedočimo višoj sili koja nadilazi državnu vlast. George Orwell istražio je ovu temu 1984. godine s konceptom „novogovora“. Joseph Pieper također raspravlja o sličnoj temi u Zloupotreba jezika: Zloupotreba moći. Ova tema doslovno obuhvaća knjige, pa, ukratko: jezik je važan. To ne znači da povremeno ne možemo koristiti glupe emotikone ili memove, ali ako gubimo pismenost, što definitivno gubimo, to bi trebao biti glavni razlog za zabrinutost.
No, uz gramatiku, trebali bismo koristiti dobre retoričke vještine kada zauzimamo suprotne stavove, izbjegavajući logičke pogreške, napade ad hominem i vulgaran jezik. To ne znači da bismo trebali biti suhoparni i bez humora. Humor je oduvijek bio dio arsenala dobre katoličke rasprave, posebno ironija. No vulgarnost ima tendenciju da izbaci dobre argumente iz kolosijeka. Ona je svjetovna i ni na koji način nas ne uzdiže prema Bogu. Čak su i crkveni oci rijetko koristili ovu taktiku.
- Nikad ne objavljujte ili čitajte ništa što će vas zbog toga natjerati da izgubite mir
Prema o. Jacquesu Phillipeu, traženje i održavanje mira središnja je borba duhovnog života. To znači da ne bismo trebali koristiti društvene mreže ni na koji način koji bi nas mogao natjerati da izgubimo mir. A ako se to pokaže nemogućim, nemojte ih uopće koristiti. Nitko ne treba društvene mreže i moramo razborito upravljati njihovom upotrebom u odnosu na sve naše odgovornosti u životu. Prva odgovornost svakog vjernika je težnja za osobnim posvećenjem. Što znači da naše korištenje društvenih mreža mora biti u skladu s tim krajnjim ciljem.
Sve što čitamo ili bilo kakvu raspravu koja nam uzrokuje tjeskobu ili nas odvraća od naše trenutne dužnosti treba izbjegavati. Ovo je daleko najteža točka za provesti. Također je daleko najvažnija, kako za naše individualno, duhovno dobro, tako i za dobro stvaranja autentične katoličke prisutnosti na društvenim mrežama. To je zato što je sto posto toksične atmosfere na katoličkom Twitteru rezultat ljudi koji objavljuju iz straha i tjeskobe ili ljutito reagiraju na objave koje ne bi trebali čitati.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
