Ako „sport“ smatramo religijom, onda je to loša religija, u najboljem slučaju plitka. Sve što sport može ponuditi jest ograničena ili lažna transcendencija, nešto što ili ne traje ili je lažno.
Zato je, naprimjer, John Thompson, legendarni bivši košarkaški trener Georgetowna, u svom uredu držao izloženu ispuhanu košarkašku loptu kako bi podsjetio svoje igrače da ne vežu sve – svoj osjećaj osobne vrijednosti, svoje razumijevanje značenja – za igru koju će jednog dana prestati igrati.
Košarka, kao i svaki drugi sport, nije opremljena da pruži istinski trajno značenje i vrijednost. Te se stvari pouzdanije i trajnije nalaze u obitelji, odnosima, zajednici i vjeri.
Što se događa kad se iskreno pretvaramo da je sport religija ili se iskreno prema njemu odnosimo kao prema religiji, stavljajući sport u živote ljudi umjesto vjere? Odgovor je da religija sporta na kraju propada. Obećana transcendencija koju opažaju i žele superzvijezde poput Toma Bradyja ispada samo reklama, prodano idolopoklonstvo namijenjeno samo formiranju potrošača umjesto vjernika i svetaca.
Na kraju se otkriva praznina religije sporta, da je sve to predodređeno da izblijedi zajedno sa svim ostalim prolaznim slavama svijeta, umjesto da traje kao svijet bez kraja. Čovjek na kraju ostane bez ičega.
Kršćani bi ovo trebali smatrati uznemirujućim. Podsjeća na Screwtapeove riječi upućene Wormwoodu: „Uzeti čovjekovu dušu i ne dati mu ništa zauzvrat – to je ono što zaista raduje srce našeg Oca.“ Demonski je cilj ostaviti osobu bez ičega, potpuno i vječno praznom. Ali zamjena religije za sport uvijek je suptilna razmjena, jedva primjetna. U početku izgleda kao upravljanje vremenom i timska predanost. Ali ubrzo se žrtvuju navike i vrline potrebne za prakticiranje istinske religije. Jer to je značajan dio onoga što religija jest; od latinske riječi religare, što znači „povezati“, religija se sastoji od onih navika i praksi koje nas vežu za Boga.
I ne, ne radi se samo o pohađanju crkve i propuštanju nedjeljne mise. Kao što piše David King, radi se o „kumulativnom učinku i odlukama o sportu i crkvenim angažmanima koje djeci prenose što cijenimo i što se nadamo da će i oni cijeniti.“ To je važno jer ono što cijenimo jest naš odnos s Isusom Kristom i odmor koji on daje onima koji vjeruju i žive u njemu (Mt 11, 28). Ovdje dolazimo do srži stvari: temeljne duhovne opasnosti koju predstavlja današnja kultura omladinskog sporta. Ovdje dotičemo duhovnu ranu omladinskog sporta. Ti trenutci u kojima bismo trebali susresti Krista zamijenjeni su trenutcima koji su u najboljem slučaju samo prolazno transcendentni.
Da budemo jasni, ovo nije samo apel za dolazak nedjeljom. Razlog zašto je nedjelja važna u svemu ovome, razlog zašto crkva inzistira da misa bude dio nedjelje svake katoličke obitelji, bez obzira na to u koliko timova ste ili koliko utakmica ili turnira imate zakazano, jest taj što je liturgija sama po sebi oblik igre. Poput kontemplacije, liturgija je vrsta igre pred Bogom. Liturgija je igra. Ona konstruira za štovatelja drugi svijet, prolazno sakramentalni drugi svijet.
Liturgija pretvara sakramentalni svijet u kratkotrajno postojanje, sve radi odmora, kako bi Bog mogao podariti svom narodu odmor koji mu je potreban dok se probijaju prema nebu. Ovdje bolje vidimo cjelinu, dublju viziju Crkve za stvari poput omladinskog sporta, igre i bogoslužja. Crkva vjeruje da sve to približno odgovara odmoru koji je Bog oduvijek nudio svom narodu, ali samo kad se živi u skladu.
Omladinski sport trebao bi služiti ljudskoj osobi, pomažući svakom djetetu da postane netko tko poznaje, voli i štuje Boga jer to znači biti čovjek, napredovati i pronaći svetost. Igra i štovanje su darovi stvaranja koji ne samo da nude ugodnost odmora već i predokus nebeskog odmora. Igra i štovanje mistično se zrcale. Zato Crkva ne dopušta obiteljima da se oslobode nedjeljne mise. Crkva ne zabranjuje igre nedjeljom, ali Crkva inzistira na nedjeljnoj misi.
Izvor: americamagazine.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
