Ograničenje naknade za dvoje djece u posljednje vrijeme često se spominje u britanskim vijestima. Otkad je Reformna stranka rekla da bi ga trebalo ukinuti kako bi se ljudima olakšalo rađanje djece, laburisti i konzervativci pokušavaju shvatiti svoj stav o tom pitanju. Laburisti nisu isključili ukidanje ograničenja, dok je Kemi Badenoch rekla da se ograničenje na dvoje djece čini pravednim. No rasprava o ograničenju naknada izazvala je navalu retorike protiv obitelji i života.
„Ako si ne možete priuštiti djecu, onda ih nemojte ni imati“, čini se omiljenim odgovorom ljudi koji se protive ukidanju ograničenja. Ali takvo je stajalište depresivno bešćutno i hladno te se ne može više suprotstaviti katoličkom shvaćanju vrijednosti života. Dovedeno do svog logičnog kraja, „ne mogu si priuštiti, nemam“ svodi se na socioekonomsku eugeniku. Ti se ljudi protive tome da siromašne obitelji imaju djecu.
Takav mentalitet pokazuje malo poštovanja ili dostojanstva prema onima u teškoj situaciji – to je NIMBY pristup obiteljima u problemima koje primaju djecu. Argumentacija „ne mogu si priuštiti, nemam“ ne priznaje radost koju djeca mogu donijeti inače uskraćenim životima. Djeca su, u konačnici, blagoslov. Donose radost i bogatima i siromašnima. Ako je materijalno bogatstvo već napregnuto, slika je samo tmurnija bez djece koja bi obogatila smisao i svrhu života. To ne znači da oni koji se suočavaju s ekonomskim teškoćama i odluče donijeti još jedan život na svijet biraju lakšu opciju. Ali zaslužuju podršku umjesto srama.
Djeca će uvijek „skupo stajati“ svoje roditelje i društvo u cjelini. Djeca porezne obveznike koštaju u smislu zdravstvene zaštite i obrazovanja te bezbrojnih beneficija na koje bi mogli imati pravo kasnije u životu. Ali doprinosit će gospodarstvu tijekom cijelog svog radnog vijeka, podupirući račune za socijalnu skrb starijeg stanovništva. S obzirom na to da mladi ljudi sve više snose fiskalni teret starijeg društva, imati nekoliko njih više u blizini ne bi bilo tako loše za gospodarstvo, uostalom.
Oni koji govore „ako si ne možeš priuštiti, nemoj imati“ implicitno napadaju katoličke vrijednosti. U svojoj srži, njihov stav je za izbor, pretpostavljajući da se svako dijete može i treba planirati. Ali što kada i najpažljiviji planovi propadnu? Nije li sigurnosna mreža koju podržava vlada znak da je društvo usmjereno u službu obitelji i podršku slabima i ranjivima? Stvarnost ljudskog razmnožavanja mnogo je slobodnija nego što bi nas naše kontracepcijsko doba htjelo natjerati da mislimo. Podatci iz 2018. govore nam da je 45 posto svih trudnoća i trećina poroda bila „neplanirana“. Pobačaj već oduzima živote previše nerođene djece – mentalitet „ne mogu si priuštiti, nemoj imati“ samo bi doveo do porasta tog broja.
Kemi Badenoch je za GB News izjavila: „Nije pošteno dopustiti nekim ljudima da traže sve više i više naknada za beskonačan broj djece koju si ne mogu priuštiti, dok drugi ljudi nemaju djecu ili čekaju dulje jer si to ne mogu priuštiti i štede kako bi si mogli priuštiti stabilno okruženje.“
Umjesto da širimo stav da ljudi trebaju imati djecu samo kad im je bankovni saldo u plusu, trebali bismo težiti kulturi koja potiče stvaranje obitelji i velike obitelji, svjesni troškova koje to može imati za državu. Prepreke sljedećem baby boomu trebale bi se ukloniti, a ne pojačati.
Mnogo bih radije društvo koje misli „ako želite djecu, pomoći ćemo vam da si ih priuštite“, nego ono koje je rado izumrlo zbog ukorijenjena stava da su djeca luksuz rezerviran za financijski bolje stojeće. Ako nekoliko funti na temelju ljubaznošću Vlade koja usmjerava novac poreznih obveznika na osnivanje obitelji pomogne većem broju parova da se odluče imati djecu, to mi se čini kao dobro potrošen novac.
Izvor: thecatholicherald.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
