Zašto roditelji tako jednostavno daju svojoj djeci ekrane kako bi ih smirili? Pa, potencijalno postoje brojni razlozi, ali najčešći je taj što su i sami roditelji ovisni o ekranima.
Razmislite o tome. Zašto se mališani uzrujavaju? Uzrujavaju se jer su gladni, umorni, bolesni ili ih treba presvući. U biti, kada im nisu zadovoljene osnovne potrebe – potreba za hranom, snom, čistom guzom – postaju nesretni. Dakle, kada beba plače, svaki iskusni roditelj će vidjeti želi li dojiti ili uzeti bočicu, vidjeti je li pelena mokra ili smrdi, a ako to ne uspije, provjerit će djetetovu temperaturu ili vidjeti izbijaju li zubi.
Hijerarhija apsolutnih potreba je vrlo ograničena jer nam zapravo trebaju samo stvari poput hrane i skloništa za preživljavanje. Ali naše relativne potrebe su šire.
Naši poslovi zahtijevaju određene strojeve ili uređaje za obavljanje zadataka; naše prehrambene navike zahtijevaju određenu hranu; naša relativna potreba za rekreacijom zahtijeva određene vrste aktivnosti i tako dalje. Ako je roditelj u točki u kojoj mu „treba“ uređaj da bi bio sretan, vjerojatno će tu percipiranu potrebu prenijeti na dijete. Bilo da je to svjestan ili ne, ako njegov oblik opuštanja znači sjedenje na kauču na telefonu ili tabletu dok gleda utakmicu, pregledava društvene mreže i kladi se na sport, postao je ovisan o vremenu provedenom pred ekranom kako bi se „opustio“.
Dakle, poput pijanaca, toliko modernih ljudi prelazi iz stresa radnog okruženja u stres-užitak digitalnog zabavnog okruženja, poput likova u virtualnom svijetu gdje prelaze iz tehnokratskih materijalističkih radnih okruženja u duge snove izazvane drogiranjem ekrana.
Ne možemo očekivati od roditelja koji su stalno drogirani ekranom da tu ovisnost neće prenijeti na svoju djecu.
Videoigre i djeca
Videoigre nisu same po sebi zle, ali su se u posljednjim desetljećima enormno promijenile i gotovo da nisu ni nalik onome što su milenijalci poput mene igrali na Nintendu ili Sega Genesisu. Naravno, gledanje Marija kako skače preko plamena i ponora bilo je zabavno, ali nije bilo stvarno ovisno jer nije bilo dovoljno ugodno da bi izazvalo ovisnost.
S vremenom su videoigre postale sve zanimljivije zbog promjena u grafici i moći sustava za videoigre. Počelo je s moćnim računalnim sustavima koji bi se povezivali mrežama u kafićima s videoigrama gdje bi besposleni tinejdžeri ostajali budni cijelu noć pijući Mountain Dew i virtualno se pucajući. Zatim se umiješao internet i sve je postalo iskustvo za više igrača. Sada videoigre zauzimaju ogroman prostor u mnogim životima i mogu se igrati na telefonima, prijenosnim računalima i ogromnim televizorima. Sustavi nagrađivanja intenzivirali su se tijekom godina i sada su izvori zarade ili mjesta gdje igrači ubacuju digitalne novčiće poput ovisnika na automatima.
Mnogi roditelji ne razumiju rizike dopuštanja djeci da igraju igrice, čak i naizgled nevine igre poput Minecrafta. Nije da je Minecraft nemoralan, nije; ali ista digitalna ovisnost će se njegovati kod djeteta koje satima igra Minecraft na iPadu kao što će se njegovati kod malog djeteta koje gleda kako se igračke otvaraju na YouTubeu. Stvara se ista zvijer i ta će se zvijer morati hraniti egzotičnijom hranom kako raste.
Da, mnogi roditelji imaju dovoljno pameti da ograniče vrijeme provedeno pred ekranom ili postave roditeljski nadzor nad dopuštenim. Međutim, kakve su šanse da će se ta ograničenja kontinuirano poštivati ili da djeca neće shvatiti kako zaobići lozinke itd.?
Ako je vaš sin upravo sada u svojoj sobi i igra videoigre, čak i moralne ili nevine, nadam se da razumijete da je vjerojatnost da će – ako već nije – biti ovisan o pornografiji prilično visoka.
Ne možeš pratiti sve što on radi na ekranu – jer si previše zauzet gledanjem svog.
Izvor: crisismagazine.com
Prijevod: M. Đ.
