Biskup Christo Proykov rođen je u Sofiji u Bugarskoj 1946. godine. Za svećenika je zaređen 1971., a biskupom je postao 1994. Od 1995. do 2024. služio je kao sofijski eparh (biskup istočnog obreda katolika). Svjedočio je progonu Bugarske Crkve do 1989. godine, što je uključivalo zatvaranje, torture i mučeništvo. Tijekom tog razdoblja, jedna od njegovih omiljenih duhovnih knjiga bio je prvi bugarski prijevod Puta.
Biskup Rumen Stanev, drugi protagonist videa rođen je 1973. u Kaloyanovu, blizu Plovdiva. Za svećenika je zaređen 1999., a biskupom je postao 2020. Sada je pomoćni biskup Sofijsko-plovdivske biskupije. Njegovo iskustvo progona pod komunizmom više se odnosi na diskriminaciju s kojom su se suočavali katolici.
U videu, obojica dijele sjećanja na svoje godine rada kao svećenici s mladima, korištenje Puta za osobnu molitvu i izazove življenja vjere u zemlji u kojoj je vjera bila progonjena.
Monsignor Proykov se prisjeća: „Kao svećenik, mogao sam slaviti misu, mogao sam propovijedati u crkvi, ali tajne službe su rekle da je to sve što smijem raditi. Nisam mogao ništa raditi s mladima, nikakvo podučavanje vjeronauka, sve ostale aktivnosti bile su zabranjene. Svejedno smo to radili, ali u tajnosti.”
„Radio sam s mladima, često smo se sastajali u galeriji crkve, gdje pjeva zbor. Bilo ih je zapravo samo nekoliko, ne puno mladih, ali bili su vrlo dobri ljudi koji su rasli u svojoj vjeri. Posebno se volim prisjećati tog vremena, kada bismo išli izvan grada na izlete. Bili smo tako sretni što smo zajedno.“
„U tim vremenima progona sve je bilo teško, opasno, ali je u tome bilo i romantike, na neki način. Recimo da ako ste uspjeli otići na izlet, a da se ništa nije dogodilo, osjećali ste se vrlo sretno što ništa nije pošlo po zlu i da ste ispunili svoju dužnost.”
„Kada je objavljen Put, preveo ga je svećenik koji je također bio zatvoren, otac Kupen Mihajlov, koji je prijevod napravio potpuno u tajnosti, a preko Ricarda Estarriola (koji je također bio hrabar, pohađajući misu svaki dan, rano ujutro, posebno u karmelićanskoj crkvi), dao nam je svima vrlo lijep primjer; dao nam je hrabrost da živimo svoju vjeru.”
„Nismo čak ni znali da se Put prevodi. Sve je bila tajna između te dvojice, Ricarda Estarriola i oca Kupena Mihajlova. Na kraju je prijevod tajno objavljen u Beču i vraćen kao mala plava knjižica koju sam čuvao u autu.“
Monsignor Stanev sjeća se duhovne koristi koju je knjiga donijela njemu i mladima kojima je služio: „Kad sam počeo ići u crkvu, postojala je mala plava knjižica, ove veličine. Vrlo dobro je se sjećam. Možda je bila jedna od rijetkih tiskanih primjeraka, ako ne i jedina, a bila je i vrlo praktična jer je stala u džep. Mogla se lako nositi sa sobom i sjećam se da smo je vrlo često čitali s mladima kada bismo se okupljali.”
„Kasnije, na raznim putovanjima, hodočašćima, okupljanjima, igrali smo se s knjigom: ‘Odaberi broj.’ ‘385.’ ‘Da vidimo što piše.’ Zatim bi svatko rekao broj, svi mi… Rekli bismo: ‘Ah, Gospodin ti želi nešto reći kroz ovo, kroz ono što si čuo.’
„Ali mislim da je Put duboko utjecao na sve nas u to vrijeme, jer je to bila jedna od rijetkih knjiga koje smo mogli čitati i mislim da nam je pomogla na vrlo pozitivan način, jer je to bio i duh Opusa Dei koji je Josemaría prenosio: posvetite naše dane, posvetite naše vrijeme, posvetite svaki trenutak. To je kršćanstvo.“
Video o kojem je riječ možete pogledati ovdje.
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
