Čovjek je društvena životinja. Većina nas dolazi na svijet u kontekstu zajednice, prvenstveno obitelji. Čak je i Sin Božji stupio na pozornicu ljudske povijesti putem braka i obiteljskog života, iako jedinstvenog braka i jedinstvenog obiteljskog života.
Bog je otkrio da je čovjek stvoren na „sliku i priliku Božju“; i budući da Bog nije sam, „nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 1,26; 2,18). Brak je stoga prirodni poziv svakog čovjeka. To objašnjava zašto čak i ako mladić osjeti privlačnost prema svećeništvu ili redovničkom životu, općenito će i dalje osjećati sklonost prema braku i obiteljskom životu. Nadnaravni poziv na celibat ne istiskuje niti iskorjenjuje prirodne želje svakog ljudskog srca, ali celibat ih nadilazi.
Je li svećeništvo = usamljenost?
Radeći u području zvanja više od deset godina, otkrio sam da je jedan od najčešćih strahova koji može predstavljati poseban izazov onima koji danas prepoznaju celibatni poziv strah od izolacije. Kao što sam upravo rekao, nije dobro da čovjek bude sam. Stoga mnogi tvrde da celibat nije prirodan. Kritičari celibatnog poziva ističu tu činjenicu. Pomisao da celibat ometa bliske veze prijateljstva i osuđuje svećenika ili redovničku dušu na život u samici prilično je sumorna tvrdnja koja nema privlačnost da privuče mlade muškarce i žene da žrtvuju prirodni poziv braka.
Zbog relativnog nedostatka svećenika danas, činjenica je da se ne mali broj župnika u Sjedinjenim Državama, a možda i diljem svijeta, vraća kući u prazan župni dvor. Ali znači li ta praznina da svećenikov život i poziv moraju biti prazni?
Je li celibatni poziv po svojoj prirodi usamljeni poziv, onaj koji je posebno sklon stvaranju usamljenosti?
Doista, moramo spremno priznati da celibat nije prirodan; naprotiv, celibat je natprirodan, doslovno, poseban poziv koji nadilazi prirodni poziv braka. Ono što se mora ispitati jest je li celibat uzrok neprirodne usamljenosti, posebno kada se odnosi na svećeništvo i redovnički život. I mogli bismo otkriti da navodna usamljenost svećenika može imati pouke za neporecivu usamljenost mnogih u današnjem društvu.
Tko je usamljen?
Nitko nije izuzet od barem povremenog napada usamljenosti. To je dio uobičajenog iskustva ljudskog života. U početku bi se činilo da osjećaji usamljenosti proizlaze izravno iz stanja fizičke samoće. A budući da većina muškaraca i žena u celibatu provodi više vremena sama od svojih bračnih kolega, slijedilo bi da su svećenici i redovnici i redovnice skloniji usamljenosti.
Kako biste se suprotstavili toj ideji, konzultirajte vlastito iskustvo. Nije li istina da bi mnogi rekli da su usamljeni, čak i usred zajedničkih okruženja: brakova, obitelji, bolnica, staračkih domova, vjerskih zajednica, studentskih domova, zatvora itd.? Naravno da na tim mjestima postoje usamljeni ljudi. Ako se usamljenost ne uklanja samo boravkom s drugima, ono što bi moglo biti korisno jest razlikovati izolaciju od samoće.
Izolacija često proizlazi iz fizičke odvojene situacije koju osoba ne bira ili ne bi birala da su uvjeti drugačiji, poput zatvorenika u samici ili bolničkog pacijenta u izolacijskoj komori koji se liječi od ozbiljne zarazne bolesti. No izolacija se može pojaviti i u kontekstu napetih ili poremećenih odnosa, poput supruge koja se često osjeća necijenjenom ili muža koji misli da ga supruga ne shvaća ili redovnice koja pati od kronične bolesti ili župnika koji je progonjen zbog zatvaranja osnovne škole zbog niskog broja upisanih ili studentice prve godine koja rijetko izlazi iz svoje sobe jer je nesigurna u svoju sposobnost susreta s prijateljima. U tim i drugim slučajevima, usamljenost proizlazi iz takve patnje, bez obzira na to je li osoba sama ili okružena drugima. U tim slučajevima čini se da se osjećamo usamljeno (izolirano) upravo zato što postoje drugi oko nas koji nas tjeraju da se tako osjećamo. Dakle, samo prisustvo ljudi ne liječi usamljenost.
Samoća nije cilj, već sredstvo za postizanje cilja
Ono što čeznemo u tim odnosima jest uzajamna razmjena ljubavi, vidjeti i biti viđen. Upravo iz tog razloga, dostupna samoća svećenika nije samo dobro rješenje za njegova vlastita iskušenja u samoći, već je i važna lekcija za one u prirodnom pozivu braka, jer u samoći možemo više iskusiti razmjenu ljubavi „vidjeti i biti viđen“ koja se događa u prijateljstvu s Bogom, odnosu prema kojem nas drugi trebaju uputiti.
Samoća nije cilj, već sredstvo za postizanje cilja. Čovjek koji traži samoću ne napušta društvo samo da bi pobjegao, već da bi slijedio nešto drugo ili bolje rečeno, nekoga drugog, naime prijateljstvo s Bogom; prijateljstvo koje može istinski proizaći samo iz samoće i tišine, atmosfere molitve i komunikacije s Bogom. Mislimo na redovnika i redovnicu koji žive prema dnevnom horariju isprekidanom tišinom i molitvom ili na tinejdžera na duhovnoj obnovi koji traži jasnoću o svom pozivu ili na zauzetu majku koja se budi prije izlaska sunca kako bi danu pristupila s tihom molitvom i pobožnošću ili na računovođu koji tijekom pauze za ručak odvaja vrijeme za tihi posjet Presvetom Oltarskom Sakramentu u susjednoj župi ili na biskupa koji mjesečno obilježava dan duhovne obnove kako bi postio i molio za svoje stado. Samoća se traži ne samo da bi bio sam, već u konačnici da bi bio sam sa Samim.
To bi nas navelo na pomisao da je u doba izolacije ono što svijetu možda više treba samoća, što nas vraća na paradoks kako celibatni poziv nije usamljen.
Iznad svega, krajnja svrha ili razlog celibata je jednostavno oponašanje Isusa Krista. Bog taj dar udjeljuje odabranim ljudima koje je stvorio da budu ikone, žive slike svoga Sina, koji su održavali život u celibatu. Tko bi imao smjelosti tvrditi da Isusov celibat nije bio plodonosan ili da je bilo okrutno podvrgnuti ga životu u samoći izvan braka ili da nije bilo prirodno da se odrekne blagodati braka i stoga nitko ne bi trebao proći kroz isto odricanje?
Na praktičnoj razini, sloboda koju pruža celibat svakako koristi apostolatu, a posebna misija svećenika proizlazi iz Njegova odnosa s Kristom, ploda njegova srodstva s Kraljem kraljeva. Umjesto usamljenosti i izolacije, celibat je namijenjen pružanju atmosfere koja pogoduje samoći i tišini, atmosfere koja omogućuje težnju za najvišim dobrima.
Tajna celibata, dakle, otkriva se kao dar koji Bog daje muškarcu ili ženi koju je On odabrao za sebe. Celibat daje svećeniku ili redovniku slobodu da služi Bogu, da bude pažljiv prema Bogu, da bude prisan prijatelj Božji. Sveti Pavao je istaknuo da se „neoženjen brine za Gospodnje stvari, kako bi ugodio Gospodinu… A neudata žena ili djevojka brine se za Gospodnje stvari, kako bi bila sveta tijelom i duhom“ (1 Kor 7,32; 34). Celibat je prepoznatljiv znak čovjeka radikalno posvećenog Bogu i potpuno posvećenog božanskoj službi.
Bog je stvorio čovjeka za ljubav, bilo da se izražava u prirodnom pozivu na brak ili nadnaravnom pozivu na celibat. Izolacija krade sposobnost ljubavi; dok samoća povećava čovjekovu sposobnost da voli Boga i stoga, da voli one koje On voli. U doba usamljenosti moglo bi se činiti čudnim tražiti lijek od čovjeka u celibatu, ali kad bi više ljudi moglo zaštititi i tražiti svoje vrijeme samoće s Bogom, shvatili bi da je izolacija nešto što dolazi i odlazi, ali nikada nismo istinski sami.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
