Nakon što se objave dva dekreta (u vezi s herojskim vrlinama i čudom) Sveti Otac odlučuje o beatifikaciji, što je dopuštenje javnog štovanja, ograničenog na određeno okruženje. Beatifikacijom se kandidatu dodjeljuje naslov blaženika. Za proglašenje blaženim mučenika nije potrebno čudo: priznaje se mučeništvo.
U broju 6 se ističe: „Kanonizacija zahtijeva drugo čudo, koje se pripisuje zagovoru blaženika i koje se dogodilo nakon njegove beatifikacije. Postupci za provjeru navodnog čuda isti su kao i oni koji se primjenjuju za beatifikaciju. Kanonizacija znači dopuštenje javnog štovanja u Sveopćoj Crkvi. Uključena je papinska nepogrešivost. Nakon kanonizacije blaženiku se dodjeljuje naslov sveca. Kanonizacija blaženog mučenika također zahtijeva priznavanje čuda.“
Ispitivanje pripisanih čuda onima koji su u postupku proglašenja blaženikom ili svetcem u Crkvi se uvijek provodi vrlo strogo. Kako navodi Uredba o liječničkom savjetovanju (2016.) već se u srednjem vijeku Crkva obraćala liječnicima, stručnjacima za pojedina područja, a 17. rujna 1743. papa Benedikt XIV. osnovao je posebno povjerenstvo. U novije je vrijeme 20. listopada 1948. papa Pio XII. osnovao »Liječničko povjerenstvo«, kojemu je 15. prosinca 1948. dodao poseban »Liječnički savjet«. Sveti papa Ivan XXIII. pak 10. srpnja 1959. spojio je ta dva tijela u »Liječnički savjet«, a nove je norme za njegov rad 23. travnja 1976. odobrio sveti papa Pavao VI. Sveti papa Ivan Pavao II. (kao što smo spomenuli) objavio je apostolsku konstituciju „Divinus perfectionis Magister“ 25. siječnja 1983., a u Kongregaciji (danas Dikasteriju) su 2016. revidirali tu uredbu.
U prvom se članku navodi da je ustanovljen Registar medicinskih stručnjaka koji ispituje ozdravljenja koja se pripisuju čudotvornom djelovanju kandidata za blaženike ili svetce. U posebnim slučajevima Dikasterij može pozvati i druge liječnike koji nisu u registru (popisu). Ako nije riječ o čudima, nego o nekim drugim »slučajevima koji se smatraju čudima“, npr. spas u velikoj opasnosti i slično, imenuju se tehnički stručnjaci, koji djeluju po istom postupku kao i liječnici, piše u br. 2, a treći navodi da liječnici koji su na popisu moraju biti i kompetentni i moralni. Imenuju se na pet godina – uz mogućnost da se imenuju ponovno, a uvijek polažu i zakletvu o tajnosti. U broju 5 navodi se da moraju pripremiti liječničko mišljenje, sudjelovati u savjetovanju, razriješiti sumnje i pojasniti eventualne tehničko-znanstvene prigovore vezane uz slučaj te da ne smiju biti ni u kakvoj vezi s postulatorom kauze (br. 6).
Broj 8 definira da tajnik Dikasterija (prije Kongregacije) uobičajeno bira dva liječnika stručnjaka koji neovisno jedan o drugom ispituju slučaj i ako je jedno mišljenje pozitivno, s njim se ide na Liječnički savjet (Consulta medica), o čemu govori čl. 9. Ako su oba mišljenja negativna, postulator kauze može zatražiti mišljenje trećega stručnjaka. Ako je i njegovo mišljenje negativno, postupak se ne nastavlja. U 10. se članku ističe da je u Liječničkom savjetu sedam članova, da ih se saziva barem mjesec dana prije nego što će se naći na savjetovanju, šalju im se svi dokumenti, a na savjetovanje mora doći barem šest od sedam članova kojima se bez prava glasa pridružuju tajnik, podtajnik i promicatelj vjere Dikasterija (Kongregacije).
U 12. je članku propisano da se liječnici stručnjaci na svojoj sjednici pod zakletvom obvezuju da će slučaj ispitati prema znanstvenim dokazima i u skladu sa svojom savješću te da će poštovati tajnu svoje službe. U članku 13. opisuje se tijek ispitivanja: stručnjaci zaduženi za slučaj, a potom svaki stručnjak liječnik, kada se napiše stajalište, iznosi svoje mišljenje, koje zaključuje točnim odgovorom što se tiče dijagnoze, prognoze, terapije i načina ozdravljenja; a nakon rasprave svatko iznosi svoj konačni sud. Slučaj se može nastaviti ako je za njega glasovala većina, to jest najmanje pet od sedam stručnjaka liječnika ili četiri od šest ako ih je na sjednici bilo šest, a dodatnu potvrdu o tome da je zbilja riječ o strogoj provjeri donose i sljedeći brojevi uredbe koji daju dodatna pojašnjenja i o tome kada je mišljenje liječnika stručnjaka negativno te da se može ispitivati do tri puta, a onda se više o njemu ne raspravlja.
Izvor: glas-koncila.hr
Foto: Unsplash
