Večernji trenuci odmora u našem domu. Kraj je srpnja i bliži se javna molitva krunice prve subote u kolovozu 2025. godine.
Suprug, udubljen u čitanje na mobitelu, podiže pogled i kaže: „Ovo bi i ti trebala pročitati.“
Bio je to intervju s jednim našim crkvenim pastirom, u kojem se, između ostaloga, govori o pozitivnim aspektima javne molitve prve subote u mjesecu po gradovima naše domovine, ali i o brizi da se sloboda žena ne ograniči.
Čitam intervju ponovno, ispočetka. Kroz glavu mi prolazi misao: ovaj bi tekst bio drukčiji da nam se naš dragi pastir pridružio na javnoj molitvi krunice u Zagrebu. Sigurna sam da bi osjetio autentičnost molitve koja se odvija bez agende, nametanja ili ograničavanja slobode bilo kome.
Suprug i ja bili smo presretni kad smo, prije gotovo tri godine, saznali da se krunica moli na Trgu u Zagrebu. Jasno prepoznavši znakove vremena, svim srcem smo željeli javno svjedočiti svoju vjeru u Isusa i ljubav prema našoj nebeskoj Majci te se staviti njoj na raspolaganje.
Poznavali smo neke od organizatora molitve, mlade ljude svjesne da kultura smrti, odbacivanje Boga i čovjeka razara naše obitelji i društvo u cjelini.
Pročitala sam nakane za koje se moli i pomislila: da, to je domovina u kakvoj bih voljela živjeti. Biti dio kreposne obitelji u kojoj otac nasljeduje svetog Josipa, a majka nebesku Majku Mariju. Zdrave obitelji ispunjene ljubavlju jamstvo su da će i djeca iz takvih obitelji biti odgovorni, dobri i Bogu vjerni mladi ljudi.
Duboko vjerujem da je organizatore molitve, po zagovoru blaženog Alojzija Stepinca, Duh Sveti nadahnuo upravo za te nakane. Zar nije blaženi Alojzije gorljivo upozoravao na zlo bogopsovke u našoj domovini, nečedno ponašanje i odijevanje, kako žena, tako i muškaraca, ubijanje djece u majčinoj utrobi? Govorio je i o važnosti očinske uloge u prenošenju vjere u obitelji.
Prisjećam se svoje prve javne molitve na Trgu. Prizor muškaraca s krunicom u ruci koji ponizno kleče, dok se zastave s likom naše nebeske Kraljice vijore iznad njihovih glava, ispunio je moje srce ponosom, radošću i zahvalnošću.
Oni, pozvani od Majke, pod zaštitom njezina plašta, mole za mene, za našu djecu, za naše obitelji i domovinu. To su muškarci po Božjem naumu. U isto vrijeme, pogled na skupinu mladih ljudi koji su nedaleko od nas bubnjali i vikali u znak protesta izazvao je u meni neizrecivu tugu.
Na sreću, već pri prvoj izgovorenoj Zdravomariji preplavio me duboki mir. Više nisam čula ništa osim molitve. Bila je to najsabranija krunica koju sam ikad izmolila. U isto vrijeme bila sam potpuno svjesna teške duhovne borbe koja se odvijala u tim trenutcima.
Poželjela sam prići tim izgubljenim dušama koje su bubnjanjem pokušavale prigušiti Božji glas i reći im: „Majka je ovdje. Govori vam da vas ona i njezin Sin ljube. Otvorite srce i pronaći ćete ono za čime najviše čeznete – bezuvjetnu prihvaćenost i ljubav.“
Dok sam se prisjećala molitve na Trgu, razgovarala sam sa suprugom o spomenutom intervjuu i još nekim osvrtima na javnu molitvu. Pomislila sam kako bi bilo dobro da i neka žena koja je sudjelovala u molitvi dobije prostor u medijima i podijeli svoje osobno iskustvo.
Sutradan ujutro stiže mi glasovna poruka od Krunoslava Puškara. Pomislim da je vjerojatno pogriješio broj i da zapravo traži mog supruga, vezano uz nadolazeću molitvu. Preslušavam poruku:
„Sestro Snježana, ne znam znaš li da pišem knjigu o molitvi na Trgu… Pa mislim da bi bilo dobro čuti i žensko viđenje. Sjetio sam se tebe. Ako bi mogla posvjedočiti što za tebe znači javna molitva?“
Moj odgovor mogao je biti samo: „Dragi Bože, evo me, mene pošalji.“
Tako je nastao ovaj kratki osvrt na javnu molitvu jedne žene, koja zahvaljuje što može, u slobodi Božjeg djeteta, javno, zajedno sa svim moliteljima krunice, slaviti i hvaliti Boga.
Snježana iz Vrbovca
Foto: Marko Jurlina
