Osim bacanja hostija, na razne načine se može učiniti svetogrđe. Tako su poznati razni razlozi za oskvrnuće: za sotonističke mise (tzv. crne mise), ali i za sve druge svetogrdne razloge: da se npr. hostija stavi u pčelinjak kako bi bilo meda ili da se stavi za ljubavni napitak osobi koju želiš osvojiti ili pak da bi netko »posvećivao« hranu dodirom s hostijom ili kako se jednom u jednoj našoj obližnjoj župi jedan tata pričestio te potom hostiju prepolovio da bi je dao svome malome sinu.
Potom, postoje i druga svetogrdna ponašanja. Tako je prošle godine u Španjolskoj jedan tzv. slobodan umjetnik organizirao svetogrdnu izložbu nastalu krađom više od 240 posvećenih hostija koje je postavio u umjetničku galeriju u gradu Pamplone. Glumio je da prima svetu pričest, te tako krao hostije. Da bi se pohvalio čak je imao pomagača koji ga je slikao u crkvi kako iz usta vadi hostiju.
Postoje različite nastranosti i đavolska nadahnuća… Sve ovo spomenuto riječ je o svetogrđu nad onime što je nama kršćanima najsvetije – nad euharistijskim Kristom. U jednom je broju Glasa Koncila (Glas Koncila 28 (1620) | 10.7.2005.) dobro objašnjeno. Tako se između ostalog spominje: »Najteži oblik svetogrđa je svjesno i namjerno obeščašćenje svetih prilika. Ovdje se grijehu svetogrđa pridružuje još i grijeh bezbožnosti: pogrđivanje Krista u sakramentu ljubavi. Kao što znamo iz katekizma, prva Božja zapovijed ona je koja osuđuje glavne grijehe bezvjerja kao što su iskušavanje Boga riječima ili djelima, ali i simoniju i – svetogrđe.
Svetogrđe je svaki oblik obeščašćivanja sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno samo tijelo Kristovo (KKC 2120). Zato je i crkvena kazna primjerena: »Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži, upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici…« (ZKP, kan. 1367).
Kao što je svećenik dužan paziti da ne dođe do svetogrđa s hostijom, tj. da se spriječi odnošenje hostije iz crkve, isto tako bi i svaki vjernik koji sudjeluje na misi i ide na pričest trebao voditi računa o tome da i sam ne počini svetogrđe, kao i da ga – ako primijeti pokušaj zloporabe – spriječi. Dakako, u granicama svojih mogućnosti i jasnim upozorenjem – svećeniku, ali i onoj osobi koja se pred svećenikom eventualno nije pričestila hostijom koju je primila na ruku. Jasno je da svećenici o tome vode posebnu brigu, no mogućnost zloporaba ipak postoji. Zato je potrebna i odgovornost svih vjernika za svete prilike pričesti. Valja reći i to da je primanje pričesti na ruku dopušteno, i da se ne može poopćeno govoriti o tome da »laičke ruke« nisu dostojne za primanje hostije.
Crkva posvećene hostije čuva s najvećom pomnjom i sviješću da čuva samoga Krista, i to isključivo u crkvama i na onim mjestima koja imaju posebno dopuštenje Apostolske Stolice.
Kada su veće gužve ili veći broj vjernika u crkvi, tada se obično pričešćuje po sredini crkve. No tu se primjećuje jedna situacija da oni koji su u klupama pružaju ruku iz daljine da prime pričest ili se naginju preko drugih i sl. To nije dostojan način pričešćivanja. Tako se može dogoditi npr. da hostija ispadne. Redoviti i ispravni način bi trebao biti da svećenik stoji na mjestu, a vjernici se dolaze pričešćivati. To je simbolika našega hoda prema Isusu i susreta s njime.
Izvor: zuparemete.net
Foto: Unsplash
