„Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist‟ (Mt 1, 16) Ovako evanđelist Matej dovršava Isusovo rodoslovlje, prema kojem se dokazuje da je Josip potomak kralja Davida, iz čijeg je pak roda trebao proizaći Mesija.
Josip, sin Jakovljev, rodio se u Nazaretu, gdje je živio i radio kao drvodjelja. Zaručio se s Marijom, no ona je već prije vjenčanja zatrudnjela. Ne znajući kako se nositi s tom situacijom, Josip se htio od nje rastati. Međutim, tada mu se u snu javio anđeo i objasnio mu kako je njegova zaručnica začela po Duhu Svetom i da se ne boji uzeti je za ženu. Otada su Josip i Marija živjeli u djevičanskom braku.
Dok su njih dvoje radi popisa pučanstva bili na putu u Betlehem, Marija je bila primorana roditi Božjeg Sina u jednoj spilji, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Josip mu je po anđelovu nalogu dao ime Isus. Budući da je kralj Herod nakanio ubiti Isusa, Josip je s Marijom i djetetom pobjegao u Egipat – opet prema anđelovu nalogu.
Kada je Herod umro, Sveta se obitelj vratila u svoj grad Nazaret. Kada je Isus imao 12 godina, hodočastili su u Jeruzalem. To je ujedno i Josipovo posljednje pojavljivanje u evanđeljima. Čini se da se osim toga ništa neuobičajeno nije dogodilo u nazaretskoj obitelji.
Pretpostavlja se kako Josip nije dugo živio. Najvjerojatnije je umro prije Isusove 30. godine i početka Njegova javnog djelovanja. Smatra se da je umro u prisutnosti Isusa i Marije, zbog čega se smatra zaštitnikom umirućih.
Budući da u evanđeljima nije zabilježena ni jedna njegova riječ, pretpostavlja se da je bio šutljive prirode i skroman, no prije bi se iz toga mogla zaključiti mudrost – da nije izgovarao ni jednu riječ koja nije bila primjerena i potrebna. Štoviše, njegova djela govore sama za sebe. U svemu se trudio biti poslušan Bogu i Njegovoj volji te ispuniti zadaću glavara Svete obitelji.
Sveti Josip se općenito ubraja među najčašćenije crkvene likove uopće. Zanimljivo je to da je njegovo štovanje na istoku postojalo prije negoli na zapadu. Njegovo su štovanje osobito podupirali franjevci, a od svetaca se kao njegovi štovatelji ističu Franjo Saleški i Terezija Avilska.
Ne zna se točno zašto je 19. ožujka određen kao spomendan štovanja svetog Josipa. Jedan od razloga bi mogao biti taj što se njegov spomendan nalazi blizu blagdana Marijina navještenja, 25. ožujka, a drugi što se u starome Rimu 19. ožujka slavilo svetkovanje božice Minerve, božice zanatlija.
Bilo kako bilo, 19. ožujka određen je kao blagdan svetog Josipa 1621. godine, a za cijelu je Crkvu on propisan 1714. godine. Papa Pijo IX. uzdignuo je 8. prosinca 1870. godine svetoga Josipa kao zaštitnika čitave Crkve te neslužbenim zaštitnikom od sumnje i oklijevanja, zaštitnikom u borbi protiv komunizma te zagovornikom za sretnu smrt, ali i mnogih drugih stvari. Kao njegov dan posvećena mu je srijeda, a kao mjesec ožujak, za što je zaslužan papa Lav XIII. i njegova enciklika Quamquam Pluries iz 1889.
Papa Pio XII. uveo je 1955. u katolički kalendar svetkovinu sv. Josipa Radnika koja se slavi 1. svibnja kao protuteža komunističkim proslavama Dana rada.
Od 1962. Josipovo se ime nalazi u Rimskom kanonu, zahvaljujući papi Ivanu XXIII., a od 2013. njegovo se ime nalazi i u euharistijskoj molitvi, zahvaljujući papi Franji.
Hrvatski sabor donio je već 9. lipnja 1687. godine odluku kojom je odabran za posebnog zaštitnika tadašnje Kraljevine Hrvatske: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.‟
Postoje mnoga svjedočanstva o moćnom zagovoru toga sveca i mnogi su ga sveci častili u svim svojim potrebama.
Sv. Toma Akvinski naglašavao je da je zagovor nekog sveca to veći, što je dotični svetac bliže Bogu. Prema tome je Djevica Marija tako od svetaca najbliža Bogu, a nakon nje je sv. Josip.
Sama sv. Terezija Avilska je rekla da je u svakoj potrebi potrebno ići k Josipu. Ona je čak imala i njegova ukazanja.
Francuska stigmatičarka Marta Robin navijestila je da će sveti Josip postati svetac trećeg tisućljeća zbog uništenja obiteljskih odnosa, deficita očeva i pravog očinstva.
Bl. Alojzije Stepinac, veliki štovatelj sv. Josipa, zaključio je pak sljedeće: ”Mi s veseljem možemo danas konstatirati da štovanje i ljubav prema sv. Josipu nisu jenjali u hrvatskome narodu, nego da rastu iz dana u dan.”
Idimo stoga k Josipu. Kako je Josip Egipatski otvorio svoje žitnice za sve potrebite, tako i Josip Nazaretski svakodnevno otvora svoje srce za sve potrebite.
Posvetna molitva sv. Josipu
Sveti Josipe, ti brižni i sretni hranitelju najsvetijeg Djeteta, kojemu si bio djevičanski i zakoniti otac – budi i meni duhovni otac. Rado ti se posvećujem i stavljam pod tvoju zaštitu. Od sada te smatram svojim ocem i zaštitnikom, a ti mene smatraj svojim djetetom i daj da osjetim djelovanje tvoje moći i ljubavi. Zato mi izmoli milost obraćenja i ustrajnosti u dobru. Daj da budem dionik tvoje dobrote. Sačuvaj u meni iskrenu i trajnu vezu s Bogom, duševni mir, duboku poniznost srca, savršeno slaganje s voljom Božjom. Izmoli mi strpljivost u poteškoćama, čvrsto povjerenje u Providnost Božju, a iznad svega goruću ljubav prema presvetim osobama Isusa i Marije.
O, mili, blagi, strpljivi, ponizni i sveti Josipe, uzmi nas sve za svoju djecu i budi nam uvijek dobar i vjeran otac. Amen.
