Poznato je da je trajni đakonat bio predmet rasprave i obnovljen na Drugom vatikanskom saboru. Njegove svrhe navedene su u dokumentu Lumen Gentium [29], a opće norme uslijedile su u Sacrum Diaconatus Ordinem 1967. godine. Godine 1972. objavljeno je dodatno apostolsko pismo Ad Pascendum, a 1998. i „Temeljne norme za službu i život trajnih đakona”.
Nakon toga Crkva je gotovo ušutjela o obnovljenom đakonatu. Na razlog je ukazao kardinal Walter Kasper 2003. godine kada je rekao: „…služba đakona ostaje nejasna i predmet je teoloških rasprava, što rezultira raznolikošću pastoralnih zadaća koje se đakonima povjeravaju.”
Pripremni dokument za Sinodu o sinodalnosti iz 2023. godine odražava sličan stav, navodeći da je trajni đakonat različito proveden u različitim crkvenim sredinama. Negdje nije uopće uveden, a drugdje se đakone doživljava kao zamjenu za manjak svećenika. Ponekad je njihova služba ograničena na liturgiju, umjesto da bude usmjerena na služenje siromašnima i potrebitima. Stoga se preporučuje procjena načina na koji je đakonska služba provedena od Drugog vatikanskog sabora.
Postavlja se pitanje: ima li Crkva đakonat kakav je željela?
Opasnost ponavljanja povijesti
Ovo je važno pitanje jer je obnovljeni đakonat još uvijek relativno mlad. U svojem drevnom obliku procvjetao je do 5. stoljeća, a zatim postupno nestajao iz različitih razloga. Ako postoje kritike, treba ih ozbiljno shvatiti. Kardinal Spellman je tijekom Drugog vatikanskog sabora tvrdio da obnova nije potrebna te da razloge nestanka treba poštovati.
No cilj Sabora bio je jasan. Temeljne norme iz 1998. godine navode: „Glavna nit njegova duhovnog života bit će služenje; njegovo posvećenje sastojat će se u tome da postane velikodušan i vjeran sluga Boga i ljudi, osobito najsiromašnijih i najpotrebnijih.”
To se uklapa u argument kardinala Suenensa da Crkva-služitelj treba konkretan sakramentalni izraz u obnovljenom đakonatu.
„Uzvišeni ministranti oltara”
Izvješće Komisije o ženskom đakonatu iz 2025. navodi da se u praksi đakonat često svodi na uloge koje su slične laičkim službama ili službi ministranata u liturgiji. To je ozbiljna, ali ne nova kritika.
Papa Grgur Veliki već je 595. godine prigovarao da đakoni više ne skrbe za siromašne, nego pjevaju psalme. Većina đakona ima i službe izvan župe, no te aktivnosti često ostaju nevidljive, dok je liturgijska služba javna i vidljiva. To stvara tzv. „dvostruki život” đakona.
Jedno rješenje moglo bi biti da se sve đakonske službe jasno navedu u dekretu imenovanja, kako bi njihov cjelovit rad bio prepoznat.
Đakon nije prvenstveno služitelj oltara, nego služitelj onih na rubovima društva. Od oltara je poslan u svijet. Služba na oltaru odraz je službe u svijetu.
„Zamjena za svećenike”
Česta kritika je da đakoni postaju zamjena za svećenike. No đakoni ne mogu zamijeniti svećenike.
Papa Franjo je još 2001. godine naglasio da, iako đakoni ponekad pomažu zbog manjka svećenika, njihova prava narav nije administrativna zamjena, nego služenje, osobito siromašnima.
Problem je u razlikovanju uloga. Đakon ne smije izgledati kao „mini-svećenik”, nego kao đakon u punom smislu. Njegova služba nije pomoć oltaru, nego most između oltara i svijeta.
Simboli i rasprave o identitetu
U Rimljanima 16,1 sv. Pavao spominje Febu, „đakonisu Crkve u Kenhreji”, što otvara rasprave o ženskom đakonatu.
Sinoda o sinodalnosti dodatno je otvorila to pitanje, a u nekim biskupijama to utječe na spremnost promicanja đakonata.
Đakoni trebaju razumjeti da ne prisvajaju ulogu služenja za sebe, nego da su znak Crkve koja služi. Crkva s đakonima je Crkva koja je aktivna, misionarska i usmjerena na služenje.
Svjedoci nade
Danas u svijetu postoji oko 50.000 trajnih đakona. Završno izvješće Sinode 2024. naglašava da đakoni odgovaraju na konkretne potrebe mjesnih Crkava, posebno na brigu za siromašne, u Crkvi koja je sinodalna, misionarska i milosrdna.
Iako su đakoni liturgijski povezani sa župom, njihovo poslanje seže izvan crkvenih zidova.
Papa Lav XIV. u apostolskoj pobudnici Dilexi Te (2025.) poručuje da je trajni đakon „živ znak služenja koje se ne svodi na površnu ljubav, nego na ljubav koja se saginje, sluša i daje se potpuno”.
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
