U vremenu kada se množe nove i vrlo pozitivne inicijative evangelizacije – mnoge od njih pune entuzijazma, kreativnosti i sposobnosti okupljanja – Crkva u Španjolskoj smatra potrebnim ponuditi određene kriterije razlučivanja. Ne da bi se išta ugasilo, nego upravo da bi se sačuvalo ono najvrjednije: autentičnost kršćanskog iskustva.
Rizik koji zabrinjava biskupe jest da se vjera svede na emocionalno, subjektivno iskustvo, odvojeno od istine, zajednice i konkretnog života. Nasuprot tome, španjolski biskupi u svom najnovijem dokumentu predlažu šest ključeva koji pomažu razumjeti što znači živjeti zrelu vjeru, kako bi inicijative prvog navještaja produbile iskustva vjere uz veću formaciju.
a) Upoznati božanske osobe
Središte kršćanske vjere nije neodređena duhovnost niti mješavina „po mjeri skrojenih“ uvjerenja, nego stvarni susret s Isusom Kristom. Ne radi se o „dobrom osjećaju“ ili gomilanju snažnih emocionalnih iskustava, nego o priznanju da se Bog konkretno objavio u Kristu i da samo po Njemu imamo pristup Ocu u Duhu.
Zato se prvi navještaj ne smije razvodniti u općenitim govorima o dobrobiti ili unutarnjem miru: mora voditi živom odnosu s Isusom, jedinstvenom i odlučujućem. Kada se ta središnjost izgubi, vjera se zamagljuje u difuznom sinkretizmu koji može biti privlačan, ali nema preobražavajuću snagu Evanđelja.
b) Osobna dimenzija
Taj susret s Kristom zahvaća cijelu osobu, uključujući i emocionalni svijet. No osjećaji sami po sebi nisu dovoljan kriterij za razlučivanje Božjeg djelovanja. Duhovna tradicija Crkve uvijek je naglašavala potrebu njihova provjeravanja, uz pomoć onih koji su tim putem već prošli.
Autori poput Ignacija Lojolskog učili su razlikovati utjehu i duhovnu suhoću, kako se ne bi zamijenio Božji glas s vlastitim raspoloženjima. U istom duhu, učitelji poput Ivana od Križa ili Terezije Avilske pokazali su da duhovni život uključuje i tamu i pročišćenje. Zato zrela vjera ne apsolutizira osjećaje, nego ih podvrgava ozbiljnom razlučivanju u kontinuitetu s iskustvom Crkve.
c) Objektivnost vjere
Kršćanska vjera ne rađa se iz osjećaja niti se na njemu održava. Ne ovisi o trenutnom unutarnjem stanju ni o intenzitetu nekog duhovnog iskustva. Ona ima objektivan sadržaj: istinu koja prethodi vjerniku i darovana mu je.
U kulturi obilježenoj s „ja osjećam“, ta je tvrdnja neugodna, ali ključna. Nije dovoljno osjećati da „me Bog ljubi“ kako bi se opravdala svaka odluka ili ponašanje. Vjera podrazumijeva priznavanje objavljene istine – o Bogu, čovjeku, dobru i zlu – koja se ne oblikuje prema vlastitoj subjektivnosti.
Jedan od upečatljivih primjera raskoraka dogodio se na dvoru Luja XIV., gdje su neke dame provodile noći s ljubavnicima kako bi sljedećeg jutra brzo pristupile ispovijedi i potom primile pričest na misi. Taj ciklus noćnog grijeha i jutarnjeg „brzog odrješenja“, utemeljen na površnom tumačenju religijskih pravila, pretvorio je sakramente u mehanički postupak bez stvarnog obraćenja.
Zgroženi takvim licemjerjem, jansenisti su reagirali tako snažno da su pali u suprotnu krajnost. U borbi protiv moralne mlakosti nametnuli su pretjerani rigorozni pristup, prikazujući Boga kao dalekog, a euharistiju gotovo nedostižnom.
Pouka je i danas аktualna: kada emocije služe za opravdavanje objektivno pogrešnog ponašanja, ne radi se o dobro integriranoj vjeri. Kršćanski život traži jedinstvo između onoga što vjerujemo, osjećamo i činimo.
d) Crkvenost vjere
Nitko sam sebi ne daje vjeru. Ona se prima – i to u Crkvi. Ta crkvena dimenzija bitna je za kršćanstvo. Vjerovati znači prihvatiti da postoje drugi – prije mene i uz mene – koji prenose, čuvaju i tumače vjeru: papa, biskupi, svećenici, duhovni pratitelji i zajednica vjernika.
To zahtijeva konkretnu otvorenost: spremnost da nas se poučava i ispravlja. Te se stavove malo cijeni u kulturi koja autentičnost poistovjećuje sa samodostatnošću. No bez te otvorenosti vjera lako postaje individualni projekt u kojem svatko bira što će prihvatiti, a što odbaciti.
e) Društvene posljedice vjere
Vjera nije ideja ni emocija, nego način života – i kao takva ima konkretne moralne posljedice. Ako se živi samo kao izvor unutarnjeg zadovoljstva, može dovesti do vjernika koji su zadovoljni, ali ravnodušni prema potrebama drugih.
Kršćanstvo je po svojoj naravi otvoreno prema drugima. Susret s Kristom potiče nas da se okrenemo bližnjima, osobito onima u potrebi. To nije dodatak, nego kriterij autentičnosti. Vjera koja se ne pretače u konkretno djelovanje – u obitelji, na poslu, u društvu, u brizi za siromašne – ostaje nepotpuna. Evanđelje je jasno: ljubav prema Bogu potvrđuje se ljubavlju prema bližnjemu.
f) Slavljenička dimenzija
Kršćanska se vjera i slavi, ponajprije u liturgiji. No i ovdje postoji rizik: svesti slavlje na prostor intenzivnih emocija ili subjektivnih doživljaja. Kada liturgija postane sredstvo za „osjećanje“, gubi svoje središte i smisao.
Kršćansko slavlje nije predstava niti spontana tvorevina skupine. Ima svoj oblik, tradiciju i pravila koja jamče njegov crkveni karakter i vjernost otajstvu koje slavi.
Euharistija zauzima središnje mjesto: nije samo emocionalni trenutak, nego događaj stvarnog i sakramentalnog susreta zajednice s Kristom. Zato je važno brinuti o načinu njezina slavljenja, imajući na umu da je misa iznad blagoslova i pobožnosti (ma koliko one bile vrijedne).
Ovi kriteriji ne žele ugušiti entuzijazam niti potaknuti nepovjerenje prema novim oblicima evangelizacije. Naprotiv, njihov je cilj osigurati da taj zamah bude ukorijenjen u onome bitnom.
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
