Dijete čita… Odjednom se na početku knjige pojavljuju karte, šapću se neizgovoriva imena, pojavljuju se nepostojeća bića, a radnja se odvija daleko od bilo kojeg prepoznatljivog mjesta. Pitanje se nameće samo od sebe: što sve to radi u dječjoj glavi? I još važnije — je li to u skladu s vjerom ili otvaramo vrata koja bi možda trebalo ostaviti zatvorenima?
Korisno je započeti razjašnjavanjem jedne česte zablude. Kada kršćanska tradicija upozorava na magiju — dovoljno je otvoriti Katekizam Katoličke Crkve. Brkati to dvoje bilo bi kao misliti da netko tko čita o lopovima uči krasti. Književnost ne podučava tehnikama; ona nudi svjetove. I upravo je to ključno.
Ovdje nije riječ o stjecanju nekakvog ezoterijskog znanja — nitko ne nauči bacati čarolije čitajući o njima — nego o oblikovanju moralne imaginacije. Tu je korisno prisjetiti se J. R. R. Tolkiena, koji nipošto nije bio naivan po tom pitanju. Govorio je o fantastici kao o „podstvaranju“: čovjek ne stvara iz ničega, nego preoblikuje ono što je primio. Dobar fantastični svijet stoga nije bijeg od stvarnosti, nego način da je bolje vidimo. U „Gospodaru prstenova“ prsten nije samo čarobni predmet; on je slika moći koja kvari. Ključno pitanje nije tko ga posjeduje, nego tko ga se može odreći.
Slično vrijedi i za „Kronike iz Narnije“ C. S. Lewisa: čudesno ne zamjenjuje Boga, nego posredno upućuje na višu istinu. Ono što spašava nije lukavost ni snaga, nego žrtva.
To nisu jedini primjeri. „Kronike Prydaina“ Lloyda Alexandera grade junaka koji kroz pet knjiga uči da se veličina ne nasljeđuje niti osvaja — ona se zaslužuje odricanjem. Brandon Sanderson, koji dominira velikim dijelom suvremene fantastike za mlade i odrasle, gotovo uvijek postavlja slično pitanje: što čovjek čini s moći koju bi mogao zloupotrijebiti? Različiti svjetovi, različiti stilovi, ali ista poruka: divljenje ne pripada najvještijima, nego najčestitijima.
Ključno pitanje, dakle, nije pojavljuje li se magija, nego kakav svijet ta priča gradi. Postoje knjige u kojima „magija“ djeluje kao simbolički jezik: pokazuje razliku između dobra i zla, dramatizira napast, otkriva cijenu odluka. U takvim pričama magija nije središte, nego pozornica. U drugima je magija predstavljena kao neutralna tehnika, dostupna svakome tko je nauči, bez jasnog moralnog okvira. U prvom slučaju moć je podređena istini; u drugom počinje izgledati kao mjerilo svega. Dijete to osjeća, čak i ako to ne zna izraziti.
Naravno, nije svaka fantastika jednako vrijedna. Postoje serijali — primjerice „Škola dobra i zla“ Somana Chainanija — u kojima problem nije prisutnost magije, nego logika svijeta: dobro i zlo postaju zamjenjive etikete, moć postaje sama sebi svrha, a moralna nejasnoća ne produbljuje nego razvodnjava. Odrasla osoba može to čitati kritički; desetogodišnje dijete ne nužno. Rješenje nije zabrana, nego razborit izbor i pratnja.
Zato razlučivanje nije stvar popisa dopuštenih i zabranjenih knjiga, nego pažljivijeg pogleda. Što se u toj priči slavi? Vjernost ili učinkovitost? Žrtva ili dominacija? Istina ili rezultat? Nije potrebno pretvarati čitanje u ispitivanje — ponekad je dovoljno postaviti jednostavno pitanje: zašto je lik donio tu odluku, što bi bilo da je izabrao drugačije, što ti misliš o tome?
Važno je i zapamtiti: dob je bitna. Ista knjiga nema isto značenje s devet i s petnaest godina. Djeca čitaju ozbiljno — uranjaju u priču. Upravo zato je književnost vrijedna, ali i zahtijeva pažnju. Između zabrane i ravnodušnosti postoji razumna sredina: pratnja.
Vrijedi se zadržati na još jednom pitanju: ne samo čini li fantastika štetu, nego i kakvo dobro donosi. Dobra fantastika razvija moralnu imaginaciju. Dijete koje prati Froda kako nosi prsten ne prati samo avanturu — ono iznutra proživljava težinu odluke koju ne može prenijeti na drugoga. Uči da dobro ima cijenu, da napast ne dolazi uvijek u obliku čudovišta. I uči to na način na koji djeca doista uče: iskustvom, makar zamišljenim.
Dobra fantastika također daje riječi unutarnjim iskustvima koja dijete već ima, ali ih ne zna imenovati: strah, vjernost, napast, nada. Ne samo da ih imenuje, nego oblikuje želju — čini dobro privlačnim. A to nije mala stvar. Jedno je znati da je vjernost vrlina; drugo je pratiti Sama kako nosi teret do kraja i razumjeti zašto nije odustao.
Možda je pravi strah da će mašta zamijeniti stvarnost. No iskustvo pokazuje suprotno — kada su knjige dobre. Dobra fantastika ne udaljava od svijeta; ona ga produbljuje. Daje težinu riječima poput dobra, zla, nade i vjernosti.
Kako je to lijepo rekao G. K. Chesterton: bajke ne uče djecu da zmajevi postoje — to već znaju — nego da se zmajevi mogu pobijediti. To nije prijetnja vjeri. Naprotiv, može biti jedan od njezinih ulaza.
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
