„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovo Isusovo obećanje neprestano odjekuje u mojoj glavi i srcu. No pritom ne mogu zanemariti upozorenje koje mu prethodi: „Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i uništi.“ Time što povezuje ove dvije tvrdnje, Isus sebe predstavlja kao zaštitu i lijek protiv krađe i razaranja koje neprijatelj nastoji prouzročiti.
Čini se da su takve krađe i razaranja vrlo prisutni, barem u mom životu. Mnoštvo situacija – od sitnica do vrlo važnih životnih pitanja i svega između – može čovjeku oduzeti mir i uništiti obilje života koje mu je Bog pripravio. Možda će se neki od sljedećih primjera prepoznati i čitateljima:
- Moje dvorište izgleda tako zapušteno da bi moglo biti predmet poruge susjeda, a popis kućanskih poslova nikako da se skrati.
- Gotovo svaki tjedan barem jedno od mojih starih vozila pokvari se.
- Svijet izgleda kao da je na rubu katastrofalnog rata, a moja država kao da je na rubu građanskog sukoba.
- Tek što sam odahnuo nakon završetka jedne školske godine, nova već prebrzo počinje.
- Jednom članu obitelji nedavno je dijagnosticirana ozbiljna bolest. Drugi stariji rođak pokazuje znakove slabljenja pamćenja i drugih spoznajnih sposobnosti.
- Razmišljam da pronađem novi posao jer mi se sadašnji čini bez budućnosti, a drugi nudi privlačne pogodnosti.
- Volio bih dobiti taj novi posao, ali nemam potrebnu višu stručnu spremu ili odgovarajuću licencu.
- Moj tinejdžer ili odraslo dijete donosi odluke koje mogu naštetiti njegovu duhovnom, psihičkom ili tjelesnom zdravlju.
- Blizak prijatelj seli se daleko i ne znam kada ću ga ponovno vidjeti.
- Moja mirovinska štednja nije ni približno dovoljna, a možda neću moći financirati školovanje svoje djece.
- Približavaju se blagdani, što znači kupnju darova, pečenje kolača i sudjelovanje na brojnim druženjima.
Sve su to stvarne životne okolnosti i stvarne odgovornosti koje utječu na pojedince, obitelji i širu zajednicu. Kao posljedica javlja se zabrinutost.
Duhovni učitelji i psiholozi kažu da je određena mjera zabrinutosti prirodna, pa čak i korisna. Međutim, često nastojim utišati svoje brige jer sam zaokupljen – ili čak obuzet – određenim temeljnim željama. Naše se pobude najčešće svode na neku kombinaciju težnje za užitkom, materijalnim blagostanjem, priznanjem ili – što je možda najvažnije – želje za kontrolom. Kada upravo to postane središte mojih nastojanja, zabrinutost se širi poput pipaka i postupno prerasta u emocionalni i duhovni otrov koji nazivamo tjeskobom.
Nadbiskup Sheen objašnjava tjeskobu
Pišući američkoj javnosti tijekom 1950-ih godina, časni sluga Božji Fulton Sheen dao je dojmljivo objašnjenje tjeskobe u svojoj novinskoj kolumni. U jednome tekstu napisao je da je temeljna tjeskoba „prirodno stanje čovjeka“ jer proizlazi iz činjenice da se čovjek nalazi između materijalnoga i duhovnoga svijeta. „U jednom trenutku čezne za ispunjenjem i zanosom ljubavi, a već u sljedećem osjeća zasićenost i besmisao.“
Manje od godinu dana poslije napisao je: „Tjeskoba proizlazi iz neuređenih želja, kada stvorenje želi nešto što mu nije potrebno, što je protivno njegovoj naravi ili mu čak šteti.“ Nastavlja objašnjavati da čovjek osjeća tjeskobu kada postane svjestan svoje ograničenosti, prolaznosti života i smanjenja životnih zadovoljstava.
Sheen želi reći da svaki čovjek brine zbog beskrajnog niza životnih pitanja jer vjeruje da će mu upravo njihovo ostvarenje donijeti vrhunac ispunjenja i ljubavi. No budući da živimo u palom svijetu, stvari se ne odvijaju onako kako je zamislio ili zahtijevaju promjene i žrtvu. Tada ostaje neispunjen i nastavlja čeznuti za većim dobrima. U tom trenutku može dopustiti da njime zavlada tjeskoba i uništi njegov zdrav i radostan život ili može posegnuti za lijekom koji će mu pomoći pronaći obilje života koje mu je Gospodin namijenio.
Trostruki lijek protiv tjeskobe
Taj se lijek sastoji od triju sastavnica koje nalazimo u Svetom pismu i mudrosti svetaca tijekom stoljeća, među kojima je i Fulton Sheen. Bogoslužje, krepost nevezanosti i djela milosrđa iznimno su praktični načini da zabrinutost, strah i tjeskobu preobrazimo u svetu čežnju koja nam omogućuje da već sada iskusimo obilje života.
U svojim propovijedima i spisima Sheen je bogoslužje smatrao temeljnim sastojkom lijeka protiv tjeskobe. U jednoj je kolumni napisao: „Samo u onoj mjeri u kojoj vječnost prožima sva naša djela u vremenu, oslobađamo se strašne i iscrpljujuće tjeskobe prolaznosti.“ Jednostavno rečeno, upravo u bogoslužju Crkve – koje se potom nastavlja u osobnoj molitvi – vječnost ulazi u vrijeme i započinje svoje oslobađajuće djelovanje. Manje sam tjeskoban i manje podložan prijevarama kradljivca tek kada bogoslužje stavim na prvo mjesto. To je prvi korak kojim svoju čežnju usmjeravam prema Bogu i dajem Svemogućemu ono što mu pripada.
Drugi sastojak toga lijeka jest nevezanost, krepost usko povezana s poniznošću, koja traži Božju volju više nego određene ishode koje bismo sami željeli. Mnogi starozavjetni proroci i novozavjetni pisci pozivaju na tu krepost (usp. Iz 66,2; Jr 17,5; 1 Sol 5,16–18), a osobito sam Isus (usp. Lk 12 i 14). Polazeći od te biblijske mudrosti, Sheen naglašava da je „odgovornost pred Bogom“ najveća odgovornost koju svi nosimo. Kada to prihvatimo, „više nema nijedne brige koja se ne bi mogla riješiti“. Zato se poziva na riječi svetoga Petra: „Ponizite se… svu svoju brigu povjerite njemu, jer se on brine za vas“ (1 Pt 5,6–7). Predati Gospodinu svoje brige i tjeskobe – što započinje u bogoslužju – jedini je način da pokažem kako nisam vezan uz svoje strahove, nego uz Božju volju.
Treći važan sastojak toga lijeka jesu djela milosrđa. Sheen piše: „Ponekad je najbolji način da izađemo iz vlastite jame taj da pomognemo susjedu izaći iz njegove.“ Time želi reći da preuzimanje tuđih tereta i briga umrtvljuje naš ego, odnosno razvija poniznost, te stavlja naše sebične želje u širu perspektivu. To se možda čini nelogičnim, ali upravo smanjenje vlastite sebičnosti i zahvalno prepoznavanje blagoslova koje već imamo – pa i onih najmanjih – siguran je put prema svladavanju tjeskobe, pronalasku mira i istinskog ispunjenja.
Stoga je jasno da bogoslužje, nevezanost i djela milosrđa čine djelotvoran lijek protiv tjeskobe. Umjesto da se neprestano brinem zbog svojih bezbrojnih problema, obraćam se Gospodinu, vjerujući da će mi pokazati put do njihova rješenja. Zatim se okrećem drugima, vjerujući da me Bog želi uključiti u rješavanje njihovih poteškoća. Dok učim više se oslanjati na ono što On vodi i daruje nego na ono što sam želim ili očekujem, počinjem živjeti onim obiljem života koje je Isus obećao.
Izvor: catholicexchange.com
Prijevod: M. Đ.
