Jedna rečenica iz Biblije kaže: “Ljudi gledaju na vanjštinu, a Bog gleda što je u srcu.” Čovjek najčešće gleda samo ono što je na površini, no istina ljudskog bića je iz reda nevidljivog. Zato jasno vidimo samo pogledom srca.
Odgovorni smo jedni za druge. Pozvani smo biti svjedoci Božje ljubavi, svjedoci načina na koji Bog gleda čovjeka. Svjedoci pogleda kojim Isus gleda na siromahe i grešnike, na nas same. Pogleda koji vidi dalje od onoga što je na površini, koji ulazi duboko u čovjeka i ne osuđuje ga nego stvara u dobroti.
Suočeni s grijesima drugih, suočeni s poteškoćama zajedničkog života, suočeni s umorom podrške bližnjih, Bog traži da ne ispravljamo nepravde, nego da drugima pomognemo živjeti, da budemo hrabri u nadi. Čini se da kršćani – a ponekad i Crkva – prečesto žele ispravljati pogreške drugih.
Ne, nemamo odgovornost, u ime Boga, moralizirati, ni drugima ni sebi. Pozvani smo vjerovati: vjerovati u Božju dobrotu, u dobrotu koja je na djelu, u nama, u bližnjima, u drugima i u svakom čovjeku, i koja stvara dobrotu. Na takav način vlastitim životom svjedočimo pogled dobrohotnosti na bližnje, na druge i drugačije od nas. Svjedočimo pogled nade!
“Što si učinio bratu svome?” Jesi li ga ubio riječima optužbe ili mu pomogao da prevlada vlastite slabosti? Usred ranjenog i patničkog svijeta, potrebno je odlučno svjedočiti vjeru u dobrotu Boga i čovjeka.
Protiv svega što je osrednje, protiv svake vrste zla, danas nam je potreban istinski pogled nade, na brata čovjeka, na nas same i na Boga.
Izvor: dominikanci.hr
Foto: Unsplash
