U svojim susretima s mladima, Papa je točno identificirao ovaj virus istinske odvojenosti: mladost hiperpovezanu s ekranima, ali duboko usamljenu, anesteziranu bukom algoritama i lišenu projekata vrijednih rizika cijelog života. Papa je pozvao na „pobunu stvarnosti“, podsjećajući ih da se ljudsko postojanje ne konzumira u digitalnom izlogu, već se istroši i oplemenjuje u susretu licem u lice s drugima.
Kriza unutarnjeg suvereniteta
Taj umor od života izravno utječe na naše institucije, dovršavajući ciklus onoga što je Papa osudio pred zakonodavcima. Kada društvo izgubi snagu za stvaranje budućnosti, njegovi zakoni na kraju odražavaju isti taj pad.
U Kongresu zastupnika, Lav XIV. upozorio je na opasnost svemoćne države koja, pod zastavom apsolutnog pravnog pozitivizma, na kraju kolonizira najintimniji prostor ljudi: slobodu savjesti.
Ovdje je putovanje dobilo svoju najveću antropološku koherentnost. Papa nas je podsjetio da se istinska demokracija ne gradi na aritmetičkim većinama koje nameću laboratorijski konstruirane istine, već na očuvanju unutarnjeg svetišta gdje svaki pojedinac obrađuje svoje postojanje.
Ako ispraznimo savjest građana, ako ih podvrgnemo nevidljivoj prisili političke korektnosti ili socijalnog inženjeringa, ono što ostaje nije slobodno društvo, već moralna pustoš. Zakon – neumoljivo nas je podsjećao – nije samo time što je formalno odobren; on je pravedan kada može pogledati u oči intrinzičnom dostojanstvu osobe bez srama.
Obaveza završnog ispita
Vrijeme Lava XIV. u Španjolskoj razotkrilo je istinu. Podsjetilo nas je da se pravi napredak nacije ne mjeri njezinim tehnološkim napretkom ili makroekonomskim pokazateljima, već njezinom sposobnošću da zaštiti život i dostojanstvo u svojim najranjivijim trenucima.
Vidjeli smo to u njegovim gestama i riječima s bolesnima i odbačenima, gdje je Papa prikazao neuspjeh materijalnog blagostanja koje radije odbacuje patnju ili je skriva nego da je prati i humanizira.
Užurbani trgovi posljednjih dana bili su prekrasna fatamorgana vitalnosti, ali stvarnost nas čeka kada se svjetla ugase. Španjolska se suočava sa zrcalom vlastitih proturječnosti: narod s golemom duhovnom baštinom koji, ipak, vene u prenošenju života i nade.
„Pogled gore“ stoga nije poziv na apstraktni idealizam. To je hitan poziv na duboku moralnu obnovu. Ako politički vođe, institucije, pa čak i građani koji su klicali Papi, nisu voljni promijeniti kurs, donositi zakone za stvarne ljude i vraćati obiteljima povjerenje u budućnost, pljesak tih dana postat će gorki odjek društva koje je pljeskalo samome sebi dok je tiho promatralo svoje prazne kolijevke.
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
